Dženana Kalamujić
Revidirana socijalna povelja proširuje opseg proklamiranih socijalnih i ekonomskih prava građana/ki, a Hrvatska ne provodi ni njezinu prvu inačicu koju je ratificirala 2003. godine.
Pravo na pravičnu plaću, stanovanje, socijalnu sigurnost i skrb, kao i zaštita ranjivih skupina, samo su neka od prava koja štiti Europska socijalna povelja. Povelju je još davne 1961. usvojilo Vijeće Europe, a predstavlja najsnažniji međunarodni instrument koji jamči i štiti socijalna i ekonomska prava. Njezinu primjenu nadzire Europski odbor za socijalna prava nacionalnim izvješćima koja su države potpisnice obavezne slati. Međutim, dodatnim protokolom, usvojenim 1995. godine, uveden je sustav kolektivnih žalbi kojim je socijalnim partnerima (primjerice sindikatima i nevladinim organizacijama) omogućeno da samostalno podnose žalbe Odboru. Time je smanjena važnost Vladinih izvješća, a ohrabreni su kolektivi da žalbama izvješćuju Odbor o stanju socijalnih i ekonomskih prava građana/ki. Tako je Matica hrvatskih sindikata 2015. godine podnijela kolektivnu žalbu zbog donošenja Zakona o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama (primjerice božićnica i regres), ali su tim putem htjeli ukazati i na cjelokupnu društvenu i gospodarsku situaciju u društvu, a prije svega na smanjivanje radničkih prava donošenjem zakona koji su protivni odredbama Povelje. Na taj je način pojačan sustav nadzora primjene Povelje, što je izuzetno važno jer ne postoji čvrsti sudski mehanizam zaštite socijalnih prava, poput primjerice Europskog suda za ljudska prava. U Povelji je proklamirano 19 prava, uz još četiri koja proizlaze iz Dodatnog protokola usvojenog 1988. godine. Hrvatska je potpisala i ratificirala Europsku socijalnu povelju 2003. godine i tako se, barem deklarativno, obvezala štiti univerzalna socijalna prava cijelog stanovništva.
Tri desetljeća nakon usvajanja, u svjetlu društvenih i ekonomskih promjena, počela se osjećati potreba za izmjenom i dopunom Povelje. Kako bi mogla odgovoriti na nove socijalne rizike u okviru sve kompleksnijih društvenih potreba te dosljedno osigurati poštivanje socijalnih prava čovjeka, na međunarodnoj konferenciji održanoj u Torinu 1991. godine Vijeće Europe donijelo odluku o izmjeni postojeće Povelje. Uključivanjem novih prava prošireno je područuje zaštite te tako Revidirana Europska socijalna povelja proklamira trideset i jedno pravo, a usvojena je 1996. godine. Dosad su je ratificirale 34 države članice Vijeća Europe, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru, no ne i Hrvatska. Naime, u svrhu ratifikacije, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava mora izraditi analizu potrebnih financijskih sredstva i utvrditi u kojoj je mjeri nužno izmijeniti određene zakone kako bi bili usklađeni sa zahtjevima Povelje. Socijalni partneri su na sjednici Gospodarskog socijalnog vijeća u travnju 2017. godine izrazili nezadovoljstvo trenutnom Analizom te su istaknuli potrebu da se pristupi izradi nove. Međutim, na spomenutoj sjednici socijalni partneri izrazili su nezadovoljstvo primjenom Povelje koja je trenutno na snazi te upozoravaju kako su izvješća o njenoj provedbi nepotpuna i zakašnjela.
Socijalna povelja u Hrvatskoj
U ovom trenutku nije poznato kada će Hrvatska pristupiti ratifikaciji revidirane Povelje, ali ostaje činjenica da je pristup socijalnim pravima osnovni čimbenik borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, društvenih problema kojima je Hrvatska u značajnoj mjeri opterećena. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2016. godinu, 28,5% stanovnika u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a 12,6% osoba je u teškoj materijalnoj oskudici. Upravo zato posljednjih dvadeset godina Vijeće Europe posebnu pozornost posvećuje konceptu socijalne kohezije koji je na temelju odluke Vijeća Europe 1997. godine definiran kao jedan od četiri prioriteta njegovih daljnjih aktivnosti. Socijalna kohezija izraz je solidarnosti među državama kojima se nastoje smanjiti razlike među zemljama i promicati načelo jednakosti u ostvarivanju socijalnih prava i ekonomskih mogućnosti, što također promiče i Povelja.
Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava, Nils Muižnieks, u svom je Izvještaju za Hrvatsku iz 2016. godine izrazio zabrinutost za opstanak socijalne kohezije i pluralizma u Hrvatskoj te je pozvao vlasti na uključivanje u dijalog sa svim sudionicima kako bi zajednički zaštitili pluralizam i izbjegli daljnje polariziranje društva. Osim toga, rezultati projekta “Jačanje lokalnih kapaciteta za primjenu europskog socijalnog modela i pristupanje europskim socijalnim mrežama”, čiji je nositelj bio CERANEO, iz 2013. godine ukazali su na porast socijalnih problema u Hrvatskoj, kao i fragmentiranost i neujednačenost sustava socijalne skrbi koji proizlaze iz nejednake teritorijalne i ekonomske dostupnosti i kvalitete socijalnih usluga. Navedeno rezultira stvaranjem “lokalnih socijalnih država” pa tako jednaki socijalni programi koji se istovremeno odvijaju na različitim lokalnim razinama povećavaju društvene nejednakosti i time slabe socijalnu koheziju jer dovode do nesrazmjera u sustavima socijalne skrbi između bogatijih i siromašnijih općina. Naime, bogatije općine i gradovi imaju i veće socijalne proračune pa svojim stanovnicima daju socijalna prava i mimo sustava socijalne skrb, primjerice jeftinije su usluge smještaja u dječje vrtiće i domove za starije i nemoćne osobe. Općenito gledajući, u svim regijama u Hrvatskoj raspoloživost i dostupnost socijalnih usluga za ranjive društvene skupine je nezadovoljavajuća. Ovo su samo neki od razloga zbog kojih je potrebno ozbiljno uzeti u obzir pitanje ne samo ratifikaciji nove, već i učinkovitost primjene postojeće Povelje, jer sama ratifikacija ne znači mnogo bez učinkovite primjene u praksi. U oblikovanju socijalno pravednog i demokratskog društva, Povelja ima veliko značenje. Ispunjavanje obveza koje iz nje proizlaze veliki su korak naprijed u približavanju europskom sustavu socijalnih prava, a to je trenutno najviši standard zaštite socijalne solidarnosti i važna zadaća kojoj bi Hrvatska konačno trebala pristupiti.