U sklopu ovogodišnje konferencije o ljudskim pravima, Kuća ljudskih prava Zagreb održala je u petak, 29. travnja panel raspravu “Socio-ekonomska prava u Hrvatskoj i borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti”.
Rasprava se temeljila na izvještaju o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj koji donosi pregled najvažnijih problema, izazova i otvorenih pitanja koja su u prošloj godini utjecala na zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj. Poglavlje Pravo na adekvatni životni standard u 19 točaka ocrtalo je stanje prava na stanovanje, pristup socijalnim uslugama, siromaštvo i socijalnu isključenost i izazove u socijalnoj skrbi u 2021. godini, a problem vezani uz socio-ekonomska prava ranjivih skupina dodatno su istaknuti u poglavljima o pravima djece, nacionalnih manjina, posebno Roma i Srba.
U izvještaju se navodi da je u Hrvatskoj i dalje više od petine stanovnika u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Dodatno je poražavajuće što se u riziku od siromaštva nalazi svaka druga osoba starija od 65 godina koja živi sama, a više od polovice mirovina niže je od hrvatske linije siromaštva. Zabrinjava i materijalna deprivacija – čak trećina kućanstava u Hrvatskoj vrlo teško ili teško spaja kraj s krajem. Niti u 2021. godini nisu napravljeni značajniji pomaci po pitanju stambene politike. Problemi u području pravne sigurnosti stanovanja, priuštivosti, nastanjivosti, dostupnosti i pristupa stanovanju dodatno su povećani zbog posljedica potresa u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji te epidemije. Stopa rizika od siromaštva je veća za stanare nego za vlasnike stana, te je gotovo četvrtina podstanara u riziku od siromaštva, a trend opterećenosti stanovništva troškovima stanovanja nastavljen je i u 2021. godini. Građani i dalje imaju problema s dostupnošću i priuštivošću adekvatnog grijanja, kao i prenapučenošću stanova jer čak 36 posto stanovnika živi u prenapučenim stanovima. Ovi podaci dodatno zabrinjavaju zbog spore obnove potresom pogođenih područja, ali i rasta inflacije i rasta cijena energenata.
U tim okolnostima, u prošloj godini je donesen i Nacionalni plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje 2021.-2027. godine, ključna politika koja bi trebala odgovoriti na izazove. Međutim, taj je plan prilično neambiciozan i ne donosi mjere koje bi mogle preokrenuti situaciju sa siromaštvom na bolje, istaknula je na panel raspravi Tina Đaković, koordinatorica Kuće ljudskih prava Zagreb. Mjere koje država predlaže nisu usmjerene na sustavno rješavanje problema, a uopće nema novih pristupa koji bi odgovorili na rastuće izazove poput energetskog siromaštva ili siromaštva starijih ili socijalne isključenosti osoba koje žive u izoliranim područjima, izbjeglica, mladih u NEET položaju i niza ranjivih skupina i pojedinaca.
Da je je ostvarivanje socio-ekonomskih prava u Hrvatskoj otežano pod utjecajem epidemije i potresa, naglasila je i Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice, koja je na panelu istaknula da je najviše pritužbi građana u Ured Pučke pravobraniteljice pristiglo upravo iz tog područja. Naglasila je i da čak 92% romskih kućanstava živi ispod razine rizika od siromaštva u Hrvatskoj, a gotovo polovica ih živi u izoliranim naseljima koja nemaju pristup struji i vodi. Upozorila je i na situaciju na na području Sisačko-moslavačke županije gdje nedostupnost javnog prijevoza uvjetuje pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama, što pogotovo pogađa osobe starije životne dobi.
Đordana Barbarić iz udruge MoST istaknula je da su siromaštvo i beskućništvo, kao ekstreman oblik siromaštva, i dalje tabu teme o kojima se rijetko govori te da su ranjive skupine i pojedinci često nevidljivi. Naglasila je važnost međuresorne suradnje i multidisciplinarnog pristupa problemu, jer se osobe u siromaštvu ili beskućnici često nalaze u složenim okolnostima i potrebna im je pomoć i iz područja socijalne zaštite i zdravstvene zaštite i ostvarivanja prava na rad, pa i zaštite od diskriminacije.
Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upozorila je na problem siromaštva djece, te je istaknula da su djeca posebno ranjiva jer su ovisna o drugima, a često su i nevidljiva skupina u društvu. U Hrvatskoj je i dalje problem dostupnost predškolskom odgoju i obrazovanju, koje je ključno za prevenciju siromaštva i socijalne isključenosti djece. Ukazala je i na to da institucije često ne prepoznaju siromaštvo djece kao njihov problem, to jest da bi različiti resori trebali djelovati zajedno kako bi našli rješenje i mogli djelovati sustavno. Upravo inicijativa Europske komisije “Jamstvo za svako dijete” ima za cilj osigurati pristup obrazovanju, zdravstvu, adekvatnim uvjetima stanovanja i kvalitetnoj prehrani svoj djeci u EU, a plan za provedbu tog jamstva će trebati donijeti i Hrvatska.
Na siromaštvo i socijalnu isključenost značajno utječu i dostupnost i kvaliteta socijalnih usluga, o čemu je govorila Valentina Zeljak Božović iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Zagreb. Naime, prema njihovom istraživanju o dostupnosti socijalnih usluga, potvrđene su razlike između ruralnih i urbanih jedinica lokalne samouprave u pružanju gotovo svih socijalnih usluga, a razlike postoje i na razini regija. Te razlike su najuočljivije kod dostupnosti socijalnih usluga za mlade, osoba s invaliditetom, osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, pripadnika nacionalnih manjina i izbjeglica. Najviše regionalnih razlika vidljivo je u dostupnosti usluga za djecu u riziku. Socijalne usluge su manje dostupne u potpomognutim područjima Hrvatske, a dostupnost usluga se razlikuje i obzirom na broj stanovnika, pa su socijalne usluge dostupnije u gradovima s više od 20 000 stanovnika. U jedinicama lokalne samouprave u potpomognutim područjima, socijalne usluge za građane u siromaštvu (poput usluga dostava namirnica i/ili toplih obroka siromašnim građanima, besplatnog školskog obroka za djecu u siromaštvu ili besplatne pravne pomoći itd.) rjeđe su dostupne, što otežava ostvarenje ljudskih prava i izlazak iz siromaštva.
O dostupnosti usluga za osobe s autizmom govorio je Nikola Tadić ispred Saveza udruga za autizam Hrvatske, koji je istaknuo probleme nedostupnosti rane intervencije za djecu izvan velikih urbanih središta, naglasivši da se u Hrvatskoj i dalje borimo sa takvim problemima koji su u Europi prevaziđeni, te da se radi o temeljnim uslugama koje moraju biti dostupne. Dodatan je problem i što se udruge koje rade sa osobama s autizmom, zalažu se za promjene i ostvarenje njihovih prava, ali i pružaju direktne usluge, financiraju sporadično kroz projekte. Na isti problem je upozorila i Tina Đaković, jer se kod projektnog financiranja događa diskontinuitet u pružanju socijalnih usluga koje se projektno financiraju, poput situacije koja se događa sa osobnom asistencijom, asistencijom u nastavi i pomoći u kući, pa se istekom ograničenog projektnog financiranja takve usluge prekidaju ili ukidaju, a korisnici ostaju bez osnovne socijalne usluge koja im je nužna. Država treba i mora naći načina kako osigurati kontinuitet pružanja osnovnih zdravstvenih i socijalnih usluga pogotovo za najranjivije, te osigurati dostupnost, održivost i kvalitetu, kako bi se poboljšalo ostvarivanje socio-ekonomskih prava.
Projekt PRAVA U PRAKSI – Participacijom i suradnjom do kvalitetnih politika zaštite socio-ekonomskih prava je podržan s 149.173,58 € financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP i Norveških grantova.
