Piše: Matija Mrakovčić
Početkom rujna 2016. u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade održala se javna prezentacija radionice na temu socijalne stigme i mobbinga kroz teatar i pokret. Udruga za prevenciju stigmatizacije i edukaciju teatrom UPSET održala je dramsko-akcijsku radionicu s desetak sudionika koji su istraživali i utjelovili stigmu i tijela mobbinga u svojim pokretima i gestama, te naučili plesne, dramske i glumačke tehnike kojima su posjetiteljima javnog nastupa predočili temeljne probleme s kojima su se suočili u “stvarnom” životu. Iako su svi sudionici radionice bili žrtve mobbinga na radnom mjestu, utjelovili su i pozicije počinitelja mobbinga, ali i promatrača, osobe koje se sam mobbing ne tiče, pa u njemu ni ne sudjeluje, ni kao podrška žrtvi niti kao pomagač počinitelju. U razgovoru nakon nastupa upravo se u poziciji promatrača pojavilo i najvažnije pitanje uzroka i posljedice mobbinga: osjećaj solidarnosti.
“Mobbing je sve prisutniji što zbog ekonomske krize, što zbog žrtava koje se ne boje istupiti u javnost ili zatražiti pravnu zaštitu. Mobbing se manifestira u verbalnim uvredama koje su povrijedile i vrijeđale žrtve. Toga nasilnici ne moraju ni biti svjesni, odnosno, važno je kako to doživljava žrtva. I važno je moći se postaviti u ulogu žrtve, zamisliti kako se ta osoba osjeća. Na taj način je moguće spriječiti nastavak mobbinga”, istaknuo je voditelj radionica Ivan Hromatko.
Upravo se iz poistovjećivanja rađa solidarnost – možda nam nije moguće točno znati kako se netko osjeća, no dovoljno nam je ponekad samo znati da se osoba nalazi u nezavidnom, neugodnom položaju. Solidarnost je dobrovoljna socijalna kohezija, spremnost da se pomogne i dodijeli međusobna podrška unutar grupe. Ljudi su solidarni s nekime ako ga podržavaju u dobrim i lošim iskustvima te ih osjećaju kao svoje vlastite.
Pojam solidarnost dugo je bio izgnan iz hrvatskog jezika i društva, vjerojatno jer je podsjećalo na neko prošlo razdoblje koje je imalo svoje negativne, ali i pozitivne posljedice, od kojih je jedna svakako bila solidarnost – povezanost malih društvenih jedinica, bile one samoupravne interesne zajednice ili kućni savjet neke stambene zgrade. Zajedno s izbacivanjem sjećanja na prošlo društveno uređenje, iz jezika je izbačena i riječ solidarnost te se polako, razvojem tehnologije i jačanjem kapitalističkog društvenog uređenja gdje svatko odgovara za sebe i svoj napredak u društvu, gubila i njena praktična svrha. Tek u jesen 2015, kretanjem milijuna i milijuna ljudi preko granica tvrđave Europe i putem balkanske rute, u Hrvatsku se vratila i solidarnost. Pojavila se ona i prethodne godine, nakon poplava u Gunji i okolnim mjestima, no to je izgledalo tek kao vježba za nešto više, jače i brojnije.
U Hrvatskoj je tada u manje od dva tjedna nastala građanska inicijativa, danas udruga, jedan od najpoznatijih regionalnih humanitarnih pokreta koji je stekao povjerenje hrvatskih građana, ali i velikih inozemnih humanitarnih organizacija. Are You Syrious? danas okuplja volonterski tim od 40 ljudi koji svakog tjedna koordinira desetke volontera. U njihovim su redovima studenti, srednjoškolci, poslovni i obiteljski ljudi koji su sate i sate svog slobodnog vremena posvetili pomaganju izbjeglicama. Tijekom “izbjegličke krize” prikupili su i podijelili na stotine tona hrane, higijenskih potrepština, lijekova, odjeće, obuće, deka i šatora, a nakon što je Europa zatvorila granice i izbjeglice prepustila na milost i nemilost krijumčara ljudi, nastavili su pomagati ljude bez doma i osnovnih uvjeta za život u izbjegličkim kampovima diljem Balkana i Europe.
Nakon što je interes javnosti za njihove sudbine splasnuo, jer se više nisu nalazili na teritoriju republike Hrvatske, neformalna inicijativa SOL.zd organizirala je krajem lipnja u Zadru umjetničko-aktivistički projekt Dani solidarnosti. Cilj projekta bio je potaknuti na promišljanje o značenju solidarnosti kao jednoj od temeljnih društvenih vrijednosti kojom se zahtjeva društvena pravda i sloboda u različitosti na individualnoj i kolektivnoj razini. SOL.zd čini grupa šarolikih individualki i individualaca zainteresiranih za različite teme umjetnosti, književnosti, aktivizma, društvene pravde i ljudskih prava, a Dani solidarnosti organizirani su u suradnji s različitim organizacijama i umjetnicima iz Zadra, Splita i Zagreba. Otvoreni su na Forumu recitacijom pjesme “Zadarska” autora Želimira Periša koja je svojevrsni podsjetnik na Zadar kakav je nekad bio: grad tvornica, grad društvenih stanova i društvene brige za oboljele, za školarce, grad solidarnosti, radnih pogona i radničkih prava. Nakon čitanja pjesme uslijedilo je besplatno dijeljenje obroka pripremljenih od povrća prikupljenog na tržnici pred zatvaranje, a prvi dan je zaključen izradom transparenata “Svi smo mi djeca svijeta”.
Na taj način jasno je ukazano na poveznicu solidarnosti i obespravljenosti, odnosno nužnost solidarnosti sa svim onima čija su ljudska i radnička prava umanjena ili izbrisana. Solidarnost u manjim zajednicama danas može značiti i adekvatnu integraciju osoba s invaliditetom u život zajednice, od osiguravanja infrastrukture, pristupa kulturnim i obrazovnim aktivnostima, do osjećaja prihvaćenosti. Iz tog je razloga u Petrinji Platforma 53, neformalna građanska inicijativa i savez 12 udruga koje zagovaraju demokraciju i političku kulturu, solidarnost i zaštitu ljudskih prava te pružaju socijalne usluge u zajednici, inicirala dijalog s Gradom o budućem građanskom centru. U građanskom centru prostor za rad našle bi, osim udruga i inicijativa u kulturi, društvenih poduzetnika i obrta, i osobe s invaliditetom odnosno sve društvene skupine koje često nazivamo “teže zapošljivima”. Djeci s poteškoćama u razvoju plafon je završiti osnovnu školu, stoga bi građanski centar uključio i obrazovne programe za njih, ali i širu zajednicu, a veliki se potencijal krije u glini. Petrinja je grad gline, a osobama s invaliditetom rad s glinom pomaže pri razvoju motorike. S druge strane, u Petrinji postoji samo jedan lončar. Također, odjel ugostiteljstva u strukovnoj školi osposobljava mlade osobe s invaliditetom za pomoćne kuhare.
“Cijela zajednica treba preuzeti odgovornost za pojedinca”, smatra Manda Šalić iz Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, ističući kao pozitivan primjer Učiteljski fakultet u Petrinji koji na inicijativu samih studenata osmišljava kolegij Volontiranje u zajednici koji bi, naravno, obuhvatio suradnju s budućim građanskim centrom i njegovim aktivnim građanima. Ideal solidarnosti kao preuzimanja odgovornosti za pojedinca koji si sam ne može pomoći nalazimo i u riječima pedagoginje Ivane Dragšić iz Osnovne škole Antuna Bauera iz Vukovara. “U školi prikupljamo odjeću. Donose ju nastavnici i druga djeca. Tu dolazimo do problema jer su djeca različita, različite građe. Imamo učenike koji su puno deblji i dolaze iz siromašnijih obitelji. Govoriti takvima da se hrane zdravo je glupost, oni nemaju nego za rižu, tjesteninu, krumpir. Ponekad znam mjeriti učenike i kupovati im hlače. Jedan dječak kasnio je u školu svaki dan, nekoliko sam puta pitala zašto, da bi mi na kraju priznao da nema što obući, pa se jako nervira zbog toga i zato kasni svaki dan”. Dragšić smatra da se siromašni ljudi ne vole eksponirati jer je u današnjem društvu siromaštvo sramota i tabu tema, no upravo zato mi moramo imati otvorene oči i pomoći im kada uzmognemo, a u tome nam svakako može pomoći zorna i osviještena nastava građanskog odgoja i obrazovanja koja odgaja buduće susjede, prijatelje i ljude čija je jedna od temeljnih karakteristika empatija – početak solidarnosti.
Tekst je nastao u sklopu Projekta „Građani za društveni razvoj i solidarnost“ koji financija EU, a sufinancira UZUVRH. Za sadržaj je isključivo odgovorna Kuća ljudskih prava i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije. Stajališta izražena na ovoj mrežnoj stranici ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
