Veliki broj osoba nestalih uslijed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava su snažan podsjetnik neuspješnog očuvanja individualnih prava i održavanja vladavine prava; oni su duh bolne prošlosti. Oni doprinose krhkosti mira i pomirenja i prepreka su razvoju demokratskog društva kroz institucije koje su učinkovite, odgovorne i poštene. – Međunarodna komisija za nestale osobe
Svjesna ozbiljnosti prisilnih nestanaka, prava žrtava na odštetu i informaciju o nestalim osobama te prije svega potrebe za suzbijanjem izbjegavanja odgovaranja za te zločine, Opća skupština Ujedinjenih naroda 2006. godine u Parizu je usvojila Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka. Kao prisilni nestanak Konvencija podrazumijeva uhićenje, zadržavanje, otmicu ili bilo koji drugi oblik uskraćivanja slobode koji počine državni agenti osobe ili skupine osoba koje rade s odobrenjem, podrškom ili prihvaćanjem države. Među ključnim karakteristikama prisilnog nestanka su odbijanje priznavanja da je počinjeno takvo uskraćivanje slobode i uskraćivanje informacija o mjestu boravka nestale osobe. Time se žrtvu stavlja izvan zaštite zakona, iako je pravo na slobodu i osobnu sigurnost apsolutno ljudsko pravo i nikakvo izvanredno stanje, kao npr. prijetnja ratom, rat, politička nestabilnosti ili kriza bilo koje vrste ne mogu biti opravdanje za bilo kakav prisilni nestanak osobe.
Kako bi pružila učinkovitu zaštitu od prisilnog nestanka, Konvencija propisuje niz obveza kojima zadužuju države članice na pokretanje obavezne temeljite istrage o svim prisilnim nestancima te privođenje odgovornih počinitelja pravdi. Također, prema Konvenciji države članice trebaju prisilne pristanke odrediti kao samostalno kazneno djelo u nacionalnom kaznenom zakonodavstvu, dok proširenu ili sustavnu praksu provođenja prisilnih nestanaka treba odrediti kao oblik zločina protiv čovječnosti. Međutim, u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske prisilni nestanci već su definirani1, i to kao teži oblik kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode koja su počinili državni agenti.
Sljedeća obveza Konvencije prema državama odnosi se na uspostavu nadležnosti nad zločinima prisilnog nestanka. Sukladno domaćem zakonodavstvu, države članice moraju vršiti kazneni progon u svim slučajevima kada je kazneno djelo počinjeno na teritoriju države članice, neovisno o državljanstvu počinitelja i žrtve. Zanimljivo je napomenuti kako Konvencija spominje i načelo univerzalne jurisdikcije, odnosno propisuje da su sve države članice dužne vršiti progon počinitelja ako je on pronađen na teritoriju bilo koje države članice. Uključivanjem tog načela vidljiv je značaj koji Konvencija pridaje prisilnim nestancima odnosno počiniteljima tih kaznenih djela, proglašujući ih hostes humani generis odnosno neprijateljima cijelog čovječanstva.
Sukladno poznatom načelu “ili izruči ili sudi”, države članice obvezne su surađivati u progonu počinitelja i pružati podršku žrtvama prisilnih nestanaka kako bi locirale ili vratile posmrtne ostatke prisilno nestalih osoba. Konvencija kao obvezu predviđa i uspostavu registra osoba osuđenih za prisilne nestanke te dozvolu za pregled registra obiteljima nestalih osoba i njihovim savjetnicima. Države članice također su obvezne osigurati da žrtve i oni koji su izravno pogođeni prisilnim nestancima ostvare pravo na reparaciju, kompenzaciju i naknadu materijalne i nematerijalne štete.
Države obvezu imaju i prema Odboru UN-a za prisilne nestanke, nadzornom tijelu uspostavljenom Konvencijom, kojemu države članice moraju podnositi izvješća o mjerama koje su poduzele u svrhu ispunjavanja dužnosti propisanih Konvencijom. Odbor je sastavljen od 10 stručnjaka iz područja ljudskih prava koji posjeduju visoke moralne standarde i prepoznati su kao stručnjaci u području ljudskih prava, a bira ih Opća skupština UN-a na mandat od 4 godine te mogu jednom biti reizabrani.
Prema najnovijim podacima UN-a, Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka ratificiralo je 58 država. Istovremeno, Konvenciju je potpisalo 49 država, a među njima i Republika Hrvatska koja ju je 6. veljače 2007. potpisala, bez naknadne ratifikacije. Prema navodima Documente – centra za suočavanje s prošlošću, u ratovima na području bivše Jugoslavije stradalo je 40 tisuća osoba, dok Hrvatska, prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja traga za 1573 nestalih. Kada se uzmu obzir ovdje priloženi statistički podaci, jasno je da Hrvatska mora pokrenuti proces ratifikacije ove Konvencije i time preuzeti pravnu i moralnu obvezu pružanja pomoći obiteljima i prijateljima žrtava prisilnih nestanaka u njihovom traganju. Općenito gledajući, prisilni nestanci nisu tek zločin prošlosti, već rašireno sredstvo borbe te, u konačnici, strategija širenja straha i stvaranja osjećaja nesigurnosti unutar društva.
Dakako, ratifikacija ovog međunarodnog dokumenta ima svoju važnost i van konteksta ratnih zločina pogotovo danas kada, kao što upozorava Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Hussein, problem prisilnih nestanaka ne jenjava, već “morfira” te se u kontekstu izbjegličke krize, unutarnjih konflikata i borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma svijet suočava s novim obrascima prakse prisilnih nestanaka.
Konačno, potrebno je istaknuti potencijalne dobrobiti ratifikacije navedene Konvencije za Hrvatsku. Prije svega, budući da je problem nestalih jedna od gorućih tema na području bivše Jugoslavije, svaki pomak ka rješavanju tog bremena prošlosti značio bi ujedno smanjenje tenzija na ovim prostorima te poboljšanje međunacionalnih, međuetničkih i dobrosusjedskih odnosa. Sljedeća korist koja može proizaći iz ratifikacije navedene Konvencije jest veća transparetnost u brojkama. Nažalost, prema navodima Seybolt et al. (2013:30) političari, mediji, vojni službenici, aktivisti, akademici i druge zainteresirane strane često koriste lažno publiciranje brojeva kao alat manipulacije u svrhu afirmacije političkih i znanstvenih ciljeva i teza2. To nas dalje dovodi do pitanja važnosti ispravnog dokumentiranja broja nestalih. Neupitno, obitelj i prijatelji nestalih, kao i šira javnost imaju pravo na točne informacije. No, pored toga, može se raspravljati kako bi dosljedna provedba konvencije indirektno doprinijela kvalitetnijoj dokumentaciji, koja je prvi korak prema definiranju obrazaca ratnih zločina te strukturiranom suprotstavljanju klimi postratnog poricanja istih u društvu.3
Reference:
- Čl. 136. st. 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (NN 25/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17)
- Aronson, Jay D. “The Politics of Civilian Casualty Counts.” Counting Civilian Casualties: An Introduction to Recording and Estimating Nonmilitary Deaths in Conflict, edited by Taylor B. Seybolt, Jay D. Aronson and Baruch Fischhoff. Oxford University Press, 2013. p.30
- Nettelfield, Lara J. “Research and Repercussions of Death Tolls: The Case of The Bosnian Book of the Dead”. Sex, Drugs, and Body Counts: The Politics of Numbers in Global Crime and Conflict., edited by Peter Andreas and Kelly M. Greenhill, Cornell University Press, 2010. p.185
