Sudjelovanje građana u procesima donošenja odluka ne smije ostati samo formalnost: potrebne su promjene za ostvarivanje prava na participaciju u Hrvatskoj

 

Sudjelovanje građana i organizacija civilnog društva u donošenju zakona i javnih politika u Hrvatskoj često se svodi na ispunjavanje formalnih procedura, bez stvarne mogućnosti utjecaja na odluke. Kako osigurati da pravo na sudjelovanje postane sastavni dio demokratskog odlučivanja, a ne tek administrativna obaveza, bila je središnja tema online panel rasprave koju je Kuća ljudskih prava Zagreb održala 23. listopada 2026. godine.

Rasprava je organizirana povodom predstavljanja tematskog izvještaja Kuće ljudskih prava Zagreb Pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka u Hrvatskoj – perspektiva ljudskih prava i organizacija civilnog društva, u kontekstu ovogodišnjeg izvještaja Europske komisije o vladavini prava.

Na panelu su sudjelovali Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice, Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga, Josip Miličević, glavni tajnik Mreže mladih Hrvatske, doc. dr. sc. Matija Miloš s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Tina Đaković iz Kuće ljudskih prava Zagreb, autorica izvještaja. Raspravu je moderirao Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava Zagreb.

Javna savjetovanja provode se prekasno i često bez stvarnog dijaloga

Predstavljajući nalaze izvještaja, Tina Đaković upozorila je na dugogodišnje izazove u ostvarivanju prava na sudjelovanje u Hrvatskoj. Iako postoje formalni mehanizmi uključivanja javnosti, njihova provedba često ne omogućuje smislen doprinos građana i organizacija civilnog društva oblikovanju javnih politika.

Prema podacima Povjerenice za informiranje, javna savjetovanja u 2025. godini prosječno su trajala 24 dana, umjesto zakonom propisanih 30 dana, dok je tek trećina tijela javne vlasti objavljivala sastave radnih skupina za izradu propisa. Dodatan problem predstavlja činjenica da se savjetovanja najčešće otvaraju kada su zakonska rješenja već oblikovana, čime se znatno smanjuje mogućnost njihovih izmjena.

Oriana Ivković Novokmet iz Gonga upozorila je na nedostatak transparentnosti u pripremi zakona, navodeći primjer izrade Zakona o izbornim jedinicama, kada je Gong morao koristiti zahtjev za pravo na pristup informacijama kako bi doznao tko sve sudjeluje u pripremi zakonskog prijedloga. Naglasila je da javna rasprava ne može biti zamijenjena isključivo elektroničkim savjetovanjem te da je potrebno osigurati prostor za otvorenu razmjenu argumenata između donositelja odluka, stručne javnosti i građana, i to prije nego što su odluke praktički donesene.

Slične probleme prepoznaje i institucija pučke pravobraniteljice. Zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić upozorila je na nedovoljno transparentan rad radnih skupina, skraćivanje rokova savjetovanja i učestalo korištenje hitnih zakonodavnih postupaka. Posebno je istaknula problem neodgovaranja na komentare javnosti i nedostatnog obrazlaganja predloženih zakonskih rješenja.

Naglasila je i da elektronička savjetovanja nisu jednako dostupna svim građanima. Digitalne prepreke, nedostatak informacija i izostanak drugih oblika javne rasprave posebno otežavaju sudjelovanje različititim skupinama građana, primjerice starijim osobama i osobama koje žive u siromaštvu. Zato je potrebno razvijati različite, pristupačne oblike uključivanja javnosti, uključujući neposredne rasprave i konzultacije na lokalnoj i regionalnoj razini.

Mladi ne mogu razviti povjerenje u institucije ako ih se ne uključuje u odlučivanje

O sudjelovanju mladih govorio je Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske, upozorivši da postojeći mehanizmi često nisu prilagođeni njihovim potrebama, interesima i načinima komunikacije.

Istaknuo je da problem nije moguće svesti na pitanje zainteresiranosti mladih za politiku, već kako je pitanje stvaraju li institucije prilike za sudjelovanje mladih i omogućuju li im da iskuse kako njihovo mišljenje može utjecati na odluke.

Posebno je naglasio važnost sudjelovanja od najranije dobi, primjerice kroz vijeća učenika i odlučivanje o pitanjima koja se neposredno odnose na školski život. Ako mladi nemaju priliku sudjelovati ni u odlukama koje se tiču njihova svakodnevnog okruženja, teško je očekivati da će kasnije razviti povjerenje u složenije demokratske procese.

Iako u Hrvatskoj postoje mehanizmi poput savjeta mladih i vijeća učenika, njihov potencijal često ostaje neiskorišten. Miličević je zato pozvao na dosljedniju primjenu postojećih modela i širenje dobrih praksi među školama, gradovima i drugim institucijama.

Demokracija ne završava izborima

Doc. dr. sc. Matija Miloš s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci otvorio je pitanje šireg razumijevanja prava na sudjelovanje u hrvatskom ustavnom i političkom sustavu.

Upozorio je da se demokracija ne može svesti na povremeno sudjelovanje na izborima, nego podrazumijeva trajnu mogućnost građana da sudjeluju u oblikovanju zajedničkog života. Pravo na sudjelovanje pritom nije važno samo za demokratski legitimitet odluka, nego i za vladavinu prava, jer omogućuje građanima da propituju postojeće odnose moći i sudjeluju u njihovu oblikovanju.

Naglasio je da formalni postupci sami po sebi ne jamče demokratsko sudjelovanje ako ne postoji stvarna mogućnost rasprave o različitim političkim i društvenim rješenjima.

U tom je kontekstu pozvao na razvoj novih oblika građanskog organiziranja i sudjelovanja, uključujući građanske skupštine i druge deliberativne modele, koji bi omogućili širem krugu građana da aktivno sudjeluju u osmišljavanju javnih politika.

Potrebni su snažniji zakonski mehanizmi, ali i promjena institucionalne prakse

U završnom dijelu rasprave sudionici su razmatrali mogućnosti unapređenja postojećeg sustava sudjelovanja.

Kuća ljudskih prava Zagreb u svojem tematskom izvještaju predlaže donošenje posebnog zakona o pravu na sudjelovanje kojim bi se jasnije uredili modeli, postupci i obveze uključivanja građana i organizacija civilnog društva u donošenje odluka na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Tina Đaković naglasila je da postojeći okvir detaljnije uređuje elektronička savjetovanja, dok drugi oblici sudjelovanja, poput javnih rasprava, dijaloga i partnerskog oblikovanja javnih politika, nisu dovoljno normirani i uvelike ovise o spremnosti pojedinih tijela javne vlasti. Samo donošenje takvog zakona podrazumijeva provođenje širokih konzultacija i uspostavu partnerstva s civilnim društvom u procesu donošenja zakona i vrednovanja učinka zakona na pravo na participaciju.

Uz snažniji zakonodavni okvir, Kuća predlaže uspostavu trajnog neovisnog međusektorskog tijela za dijalog s civilnim društvom, razvoj sektorskih mehanizama suradnje i uvođenje koordinatora za participaciju u tijelima javne vlasti.

Sudionici su se složili da normativne promjene same po sebi neće biti dovoljne bez promjene institucionalne kulture i stvarne spremnosti donositelja odluka na dijalog.

U raspravi je istaknuta važnost javnih rasprava u ranoj fazi pripreme propisa, boljeg obrazlaganja odluka, jačanja kapaciteta javne uprave te kvalitetnog i sustavnog građanskog odgoja i obrazovanja. Kao mogući smjerovi razvoja participacije navedene su i građanske skupštine te širenje postojećih uspješnih praksi sudjelovanja na lokalnoj razini.

Na probleme u radu radnih skupina upozorila je i Željka Leljak Gracin iz udruge Biom, istaknuvši iskustva organizacija koje djeluju u području zaštite okoliša, gdje stručni doprinosi civilnog društva često ne rezultiraju stvarnim promjenama predloženih rješenja.

Zaključak rasprave jest da pravo na sudjelovanje mora biti prepoznato i zaštićeno kao ljudsko pravo, a ne svedeno na administrativnu proceduru. Za njegovo ostvarivanje potrebno je osigurati transparentne i uključive procese, dovoljno vremena za javnu raspravu te mehanizme kojima građani i organizacije civilnog društva mogu stvarno utjecati na odluke koje se na njih odnose.

Kuća ljudskih prava Zagreb nastavit će zagovarati unapređenje zakonodavnog i institucionalnog okvira za ostvarivanje prava na sudjelovanje te poticati suradnju organizacija civilnog društva, neovisnih institucija i drugih dionika u razvoju demokratskijih i otvorenijih procesa donošenja odluka.

 

Tematski izvještaj: Pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka u Hrvatskoj – perspektiva ljudskih prava i organizacija civilnog društva 

 

 

Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.