Piše: Matija Mrakovčić
Prema najvećoj globalnoj internetskoj bazi podataka o gradovima i državama diljem svijeta, u istraživanju za 2015. godinu Hrvatska se po kvaliteti života od 56 svjetskih zemalja nalazi na 19. mjestu. To je mjesto zauzela ponajprije zbog visoke razine sigurnosti, očuvanja okoliša, ugodne klime i nevelikih prometnih gužvi. Ipak, takvu procjenu potrebno je staviti u kontekst činjenice da oko 60% stanovnika živi u gradovima, a svaki četvrti stanovnik živi u jednom od četiriju najvećih gradova. Također, bitno demografsko obilježje Hrvatske je neravnomjeran razmještaj stanovništva. Najveća koncentracija stanovništva je u Gradu Zagrebu, u kojem danas živi 18% stanovnika s tendencijom porasta gustoće naseljenosti, dok je najmanja koncentracija u Ličko-senjskoj županiji, sa samo 1% stanovnika i stalnim padom gustoće naseljenosti tijekom 30 godina. Općenito je gustoća stanovništva najmanja, a smanjenje stanovništva najveće u područjima Like i Gorskog kotara, otoka, Dalmatinske zagore, središnje Hrvatske te Slavonije.
Te podatke moramo imati na umu kada govorimo o kvaliteti života u gradovima koja podrazumijeva i faktore zbog kojih se Hrvatska našla na relativno visokom mjestu spomenute ljestvice. Nevelike prometne gužve stavljene u kontekst, primjerice, Ličko-senjske županije, paradoksalno otkrivaju poražavajuću činjenicu nedostupnosti javnih (kulturnih, zdravstvenih, obrazovnih) usluga osobama koje se nalaze u manjim, prometno nepovezanim mjestima. Dok su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek relativno dobro povezani unutar sebe, ali i s okolnim gradovima i mjestima, iz Petrinje i Siska, primjerice, tek dvaput dnevno vozi autobus po okolnim mjestima, a neka sela nisu uopće prometno povezana. Također, Petrinja i Sisak nisu povezani javnom prometnom infrastrukturom s obližnjim većim gradovima, Kutinom i Novskom. Iako administrativno sjedište Županije, Vukovar je također nedostatno prometno povezan s okolnim selima.
Prije nekoliko godina počela se u sve intenzivnije u javnom prostoru pojavljivati ideja o ukidanju željezničkih i trajektnih linija koje su neisplative jer nemaju dovoljno putnika. Podsjetilo je to na priču o zatvaranju kina u manjim sredinama ili neotvaranju novih pod izgovorom da nema dovoljno posjetitelja. U svakom slučaju, nikada nije odgovoreno na pitanje koliko je to putnika, korisnika određene javne usluge – dovoljno, a da ne govorimo o tome da se rijetko kad postavilo pitanje zašto bi javne usluge uopće bile isplative. Nije li nam svima pod jednakim uvjetima garantirana mogućnost ostvarenja prava na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i kulturu? Svakako, na papiru jest, prema svim mogućim međunarodnim konvencijama i pozitivnim propisima domaćeg prava. No, praksa pokazuje suprotno. Ideja da svako kućanstvo treba posjedovati osobni automobil ili živjeti u većem gradu da bi mu fizički bile dostupne javne usluge, poraz je ideala socijalne države i društvene solidarnosti. Stoga se pitanje javne infrastrukture, pogotovo u pogledu javne prometne povezanosti, ispostavlja kao problem mnogo širi od pojedinačnog ukidanja trajektne linije.
Radi se o pitanju povezanom s temeljnom održivosti prirodnih resursa i društva u cjelini. Visoko 19. mjesto na spomenutoj ljestvici povezano je i s očuvanjem okoliša i ugodnom klimom. U ovom slučaju, radi se o dijametralno suprotnim rezultatima. Okoliš je najočuvaniji i klima najugodnija za život upravo u mjestima koja nisu dobro prometno povezana. Gradovi su najzagađeniji, no ne zato jer imaju dobro riješenu prometnu povezanost unutar sebe i s okolnim mjestima već upravo zato jer prednost daju privatnim automobilima – naprimjer, u Republici Hrvatskoj ne postoji grad prilagođene biciklističke infrastrukture. Željeznica, koja je u mogućnosti prevoziti najveći broj putnika i savladavati najveće udaljenosti u najkraćem roku, potpuno je zapuštena i neodržavana, a trend ukidanja linija sve je vidljiviji.
Smanjuje se obujam javnog prostora kojeg redovito karakterizira višegodišnje zelenilo koje uvjetuje čisti zrak stanovnicima. Izvori pitke vode daju se u bescjenje privatnim poduzetnicima koji ih crpe i prepakiravaju u plastičnu amabalažu koju prodaju vlasnicima tih izvora – građanima. Iako je u Hrvatskoj 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom vodom, nalazimo se na 12. mjestu u svijetu po potrošnji flaširane vode. Odlagališta smeća nisu dostatno regulirana, ideja prikupljanja sekundarnog otpada i njegove reciklaže provedena je u stvarnost u nekim lokalnim sredinama, no gradovi, najveći zagađivači, taj trend uporno odbijaju slijediti. Zbog toga, na zagrebačko odlagalište otpada baca se oko 150 milijuna kuna godišnje, a umjesto odvojenog prikupljanja i recikliranja Grad Zagreb planira utrošiti 3 milijarde kuna na spalionicu smeća.
Da se ne bismo zadržavali samo na lošim primjerima i u velikim gradovima, vrijedi podsjetii na borbe građana za čisti okoliš i kvalitetu života koje možda nisu zadobile veliki medijski odjek, no utjecale su na lokalno stanovništvo po pitanjima očuvanja prirodnog bogatstva zajednice i svijesti da je promjena nekvalitetnih polaznih stavova moguća. Šibenik je kraj s velikim potencijalom samoodrživosti – radi se o neograničenim količinama pitke vode, čistog tla i zraka, kao i velikih površina trenutno zapuštenih poljoprivrednih zemljišta, pogotovo u drniškom kraju. Šibenik je specifičan i po tome što se radi o gradu na moru koji dijelom leži i na rijeci.
Rijeka Krka je izvor golemih, neiskorištenih izvora vode, no zbog nebrige vlasnika okolnih industrijskih pogona zna doći do zagađenja. Tako je zagađenje izvora Jaruge 2014. proizvelo da usred ljeta Grad bude danima bez pitke vode, vode za domaćinstvo i osobnu higijenu zbog nafte pronađene u vodi. U konkretnom slučaju, upravo kad je Šibenik punio novinske stranice slučajem zatvaranja kluba Azimut zbog pritužbe biskupa Ivasa, nikada nije otkriveno tko je izazvao zagađenje, niti je itko zbog toga odgovarao. U Danilu pokraj Šibenika nalazi se najveći vjetropark u Hrvatskoj, no vjetroagregati postavljeni su na samo nekoliko stotina metara od privatnih kuća. Stoga su u proljeće 2012. mještani okolnih sela prosvjedovali zbog nesnosne buke, ali i sumnjivog poslovanja koje je dovelo do njihova postavljanja. Nije naodmet spomenuti da mještani nikada nisu vidjeli službenu studiju o utjecaju na okoliš, niti su njihovim zahtjevima nadležna tijela izašla u susret.
Zato je primjer građanske inicijative Krčić je naš priča koju vrijedi ponoviti. Nakon što su otkrivene namjere HEP-a da na slapu Topoljac i na izvoru rijeke Krke gradi hidroelektranu, mnogi građani aktivirali su se kako bi takvu zamisao spriječili. Stručnjaci su upozorili i kako bi to bilo bacanje novaca budući da bi takva elektrana bila ekonomski neisplativa, a trajno bi narušila okoliš, uništila kninski simbol i eventualno imala katastrofalne posljedice po okoliš i vodne resurse. Stranica na društvenoj mreži nazvana “Krčić je naš” okupila je u svega dva dana tisuće istomišljenika diljem svijeta, pristupile su im gotovo sve hrvatske ekološke udruge te veliki broj inozemnih, kao i niz stručnjaka iz raznih djelokruga. Iz Ekološke udruge “Krka” Knin poslali su zahtjev za izmjenu prostornog plana Šibensko-kninske županije uredu župana, Hrvatskim vodama, NP Krka, Gradu Kninu i županijskim vijećnicima.
Nakon mnogih pritisaka građana, udruga, inicjativa, stručnjaka, te priključenih institucija, sredinom 2014. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode donijelo je rješenje o provedbi postupka procjene utjecaja na okoliš te glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu. Studija utjecaja nikada nije provedena pa se smatralo da se od gradnje odustalo. No, godinu dana kasnije, zahtjev za gradnju hidroelektrane na istom mjestu istom Ministarstvu podnijelo je privatno poduzeće. Nakon ponovnog angažmana javnosti, udruga i građana, i privatna je firma upućena na izradu studije. Za sada Krčić miruje, no daljnje se borbe očekuju. Inicijativa Krčić je naš, temeljem velikog iskustva u obrani slapa koji je prema prostornom planu uređenja Grada Knina zaštićen još od 1964, daje podršku sličnim borbama diljem Hrvatske.
Posljednji je obranjen Šušnjarov slap na Mrežnici na kojem je također privatna firma htjela graditi malu hidroelektranu. Temeljem akcija Ekološkog društva Pan – Karlovac i zainteresiranih građana, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode tražilo je provedbu postupka procjene utjecaja na okoliš i glavne ocjene za ekološku mrežu, što je, prema svim pokazateljima, nepremostiva prepreka svakoj privatnoj ideji uništavanja javnog dobra – krajolika, tla i vode. Iako, bojazan da bi bez građanskog angažmana ovakvi pokušaji ostali nezamijećeni – i dalje je opravdana.
