Piše: Matija Mrakovčić
U Republici Hrvatskoj trenutno djeluje 119 visokih učilišta sa statusom ustanove, od toga osam javnih i dva privatna sveučilišta, te četiri privatna i jedanaest javnih veleučilišta. Zadržavajući se za potrebe ovog teksta na javnim, svima pod jednakim uvjetima dostupnim institucijama za više i visoko obrazovanje, nalazimo da sveučilište imaju Osijek, Pula, Koprivnica, Dubrovnik, Rijeka, Split, Zadar i Zagreb, a veleučilišta Čakovec, Vukovar, Knin, Gospić, Karlovac, Požega, Rijeka, Slavonski Brod, Šibenik te dva Zagreb. S obzirom na brojnost i geografsku raspoređenost postojećih visokih učilišta, izgledno je da je visoko obrazovanje dostupnije građanima više no ikada, no postavlja se pitanje održivosti takvog sustava. Na potrebu postavljanja takvog pitanja ukazalo je osnivanje posljednje dvije visokoškolske institucije, Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Sveučilišta u Slavonskom Brodu. Iako su doneseni temeljni strateški dokumenti na nacionalnoj razini koji zagovaraju održavanje postojećeg broja javnih visokih učilišta, dva su spomenuta Sveučilišta osnovana unatoč tomu što ne udovoljavaju formalno-pravnim kriterijima odnosno kriterijima osiguranja kvalitete. U takvim je slučajevima opravdano pitanje o kompetencijama koje se na takvim učilištima stječu te njihovog priznavanja u budućnosti. Dugoročno, pitanje dostupnosti visokog obrazovanja onima koji ne žive u većim gradskim središtima poput Zagreba, Rijeke, Splita i Osijeka, okreće se u svoju suprotnost: možda obrazovanje i postaje dostupnije većini građana, no njegovo funkcionalno korištenje za boljitak pojedinca i društva biva onemogućeno manjkavim formalnim postupanjem njihovih osnivača – države.
Kada govorimo o dostupnosti obrazovanja, činjenica je da se ono može konstatirati tek za obavezno školovanje – osnovne škole. Već po pristupu srednjim školama učenicima iz manjih sredina uočavamo nejednakost. Ako učenici žele polaziti srednju školu koje nema u nihovom mjestu ili selu, nužan im je prijevoz. Ako ne postoji javni prijevoz, a mnoga manja mjesta, pogotovo u nedostupnijim krajevima Hrvatske, nisu povezana s drugim mjestima ili većim gradovima, takav prijevoz mora osigurati država. Dok su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek relativno dobro povezani unutar sebe, ali i s okolnim gradovima i mjestima, iz Petrinje i Siska, primjerice, tek dvaput dnevno vozi autobus po okolnim mjestima, a neka sela nisu uopće prometno povezana. Također, Petrinja i Sisak nisu povezani javnom prometnom infrastrukturom s obližnjim većim gradovima, Kutinom i Novskom. Nažalost, i u takvim se situacijama pojavljuju problemi, ponajviše kada država, jamac ravnopravnosti građana i dostupnosti javno financiranog obrazovanja, ne ispunjava svoju ulogu. U tom je slučaju simptomatičan stav bivšeg ministra obrazovanja Predraga Šustara koji je, osim zauzimanja aktivne uloge u zaustavljanju kurikularne reforme, najavio i smanjenje izdataka za troškove međumjesnog prijevoza učenika. Ministar je najavio model koji će se temeljiti na dohodovnom cenzusu koji bi, pak, najviše pogodio one koji žive od dohotka od nesamostalnog rada, od plaća, a ne one koji ostvaruju dohodak od imovine i kapitala. Od takve se ideje odustalo isključivo zato jer se nadležno ministarstvo nije uspjelo koordinirati s Poreznom upravom.
No, što nakon osnovne i srednje škole, nakon fakultetskog obrazovanja? Šibenik je nekad bio izuzetno industrijski razvijen grad, s brojnim tvornicama u kojima je radilo na desetke tisuća radnika. S ratom i privatizacijom nestala je i industrija, a preživio je samo TLM koji je danas u rukama slovenske tvrtke Impol i ima oko 300 zaposlenih, a u svojim najboljim danima šibenska Tvornica aluminija zapošljavala je 5500 radnika. Zbog zatvaranja industrijskih pogona (TEF, djelomično TLM, Poliplast, Drvoprerađivač, Revija), veliki broj ljudi ostao je bez posla i morao je tražiti nove mogućnosti rada izvan struke, prekvalificirati se u propulzivnija zanimanja i okrenuti turizmu. “No, Šibenik se u turističkom smislu tek počeo buditi, što je dodatno otežalo tu ekonomsku tranziciju jer je u gradu godinama bujao osjećaj potpune besperspektivnosti. Neki, hrabriji i poduzetniji, okrenuli su se zemlji, poljoprivredi, maslinarstvu i vinogradarstvu, ali za to je trebalo imati neke polazne pretpostavke, kao što je vlastita zemlja ili obiteljsko nasljeđe. Nikao je velik broj OPG-ova koji rade vrlo uspješno i s godinama ih se nekoliko profiliralo kao solidna dopuna turističkoj ponudi grada”, navodi Davorka Blažević, glavna urednica neprofitnog portala TRIS i novinarka Slobodne Dalmacije. Ksenija Jovičić, nastavnica u Ekonomskoj školi Vukovar, prepričava nam situaciju u kojoj se našao njen prijatelj. Novcem zarađenim u inozemstvu pokrenuo je nadomak Vukovara ekološki uzgoj biljaka i životinja sa željom da osposobi prerađivački pogon bio goriva od izgojene hrane. Njegova su nastojanja opstruirali službenici koji su samo trebali poštovati propise. Luka Vukovar, nekoć luka od međunarodnog značaja na dunavskom plovnom putu, danas je nedovoljno iskorištena, jedina djelatnost koja se razvija je memorijalni turizam, a Vukovar također pati od loše prometne povezanosti sa susjednim selima – učenici imaju prijevoz od i do škole, ali prije i poslije javni prijevoz gotovo ne postoji.
“Očito je da broj djece opada, puno se obitelji iseljava, u Njemačku, Švedsku, Irsku, odlaze i usred školske godine. Čini mi se da je najveći problem koji učenike sputava upravo ekonomski, neimaština, siromaštvo”, ističe Ivana Dragšić, predagoginja u vukovarskoj Osnovnoj školi Antuna Bauera. Upravo su zato profesorice Ekonomske škole Vukovar Mirjana Grahovac i Marija Grgić pokrenule prošle školske godine inicijativu pod nazivom ‘Pokaži koliko voliš Vukovar’ s ciljem da kupnjom borovskih startasica građani izravno pridonesu jedinoj preostaloj tvornici u Vukovaru, radi očuvanja postojećih i otvaranja novih radnih mjesta. Pozvale su roditelje i učenike da za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture ili kao obuću za školu kupe startasice. Učenici diljem Hrvatske podijelili su priču, a vijest o inicijativi uskoro je objavljena u tiskanim i elektroničkim medijima. Startasice su kupili učenici u Vukovaru, Zagrebu, Splitu i drugim gradovima, a akcija je dobila i podršku uprave Borova. Prodaja startasica od pokretanja akcije u odnosu na isto razdoblje prošle godine porasla je za čak 200 posto.
Tenisice Startas, prvotno osmišljene kao tenisice za stolni tenis, dizajnirane su i počele su se proizvoditi 1976. godine, a 1987. bile su službeni sponzor Univerzijade. Njihova proizvodnja nije prestala ni tijekom rata, a danas je dosegla brojku od pet milijuna pari godišnje. U tvornici Borovo prije rata bilo je zaposleno više od 20 000 radnika, a tvornica je osim proizvodnih pogona uključivala stambene komplekse za radnike kao i potpunu organizaciju njihovog radnog i slobodnog vremena. Danas, Borovo pokušava zadržati socijalnu komponentu zadržavanjem radnih mjesta koja nisu isključivo ekonomski profitabilna. Nedavno su zaposlili veći broj novih, mladih radnika koje sami obučavaju s obzirom da u Vukovaru i okolici više ne postoji strukovna škola za obućare. U Vukovaru se nalazi samo jedna prodavaonica Borova, a u Borovom naselju posljednja je zatvorena prije nekoliko godina. Najprofitabilnije su one u Zagrebu i gradovima na obali i u njih se najviše ulaže, dok su istovremeno prisiljeni zatvarati prodajna mjesta u manjim gradovima, gdje je platežna moć građana manja.
Vukovar je administrativno sjedište Županije i po završetku radnog vremena institucija naglo se isprazni. U kontekstu nedostatka adekvatnog obrazovnog programa za zanimanje koje jedino pokazuje znakove oporavka u tom kraju, zanimljivi su primjeri Petrinje i Šibenika. U Petrinji je u procesu osnivanje građanskog centra u čije bi se aktivnosti lako uklopila strukovna škola u Sisku, sa zanimanjima frizera, soboslikara, krojača, dok srednja škola u Petrinji ima nekoliko učeničkih zadruga. U Šibeniku visokoškolsko obrazovanje nema dugu tradiciju, no prošle je godine na Veleučilištu otvoren studij ekologije i održivog energetskog razvoja, što je izvanredan doprinos stvaranju vlastitih visokoobrazovanih kadrova koji će lako moći naći posao u struci, kao što je najavljeno i otvaranje studija vezanog uz more. Građanski aktivizam neminovno je vezan uz lokalnu zajednicu, odakle proizlaze sve potrebe i problemi pojedinca. Kada lokalna zajednica osigura adekvatan pristup obrazovanju i zapošljavanju, nije nemoguće zamisliti i smanjenje potrebe organiziranja građana u vidu pobune, prosvjeda i sprečavanja štetnih odluka, a povećanje potrebe razvijanja dijaloga i suradnje između tijela vlasti i njih samih. Dijalog o svim aspektima zajedničke budućnosti nužan je preduvjet stabilne lokalne zajednice, a time i dugoročne održivosti njenih ljudskih, prostornih i ekonomskih kapaciteta. Svaka socijalizacija počinje odgojem i obrazovanjem, u formalnom ili neformalnom obliku, a zanemariti njihov učinak na pojedinca i zajednicu ponekad može biti pogubno.
