Europska komisija objavila je prvogodišnje izvješće o vladavini prava u Europskoj uniji čije usvajanje predstavlja jednu od glavnih inicijativa programa rada Europske komisije za 2020. godinu. Izvješće iznosi značajne pozitivne i negativne promjene povezane s vladavinom prava u Europskoj uniji te zasebno u svakoj državi članici u pogledu učinkovitosti i kvalitete pravosuđa, funkcioniranja sustava za sprečavanje korupcije, prepreka za potpuno ostvarivanje medijskih sloboda te postojećih manjkavosti regulatorne politike i ostvarivanja građanske participacije. Zaključuje se kako mnoge države članice imaju predviđene visoke standarde za omogućavanje vladavine prava, no unatoč tome Europska komisija upozorava na još uvijek prisutne važne izazove koji se razlikuju ovisno o specifičnom kontekstu pojedine države članice. Tako primjerice kao problematično ističe pitanje neovisnosti pravosuđa u nekim državama članicama, nedostatke postojećih antikorupcijskih okvira te ugroze za potpuno ostvarivanje medijskog pluralizma i sloboda. Iako djeluju u nestabilnom okruženju, Europska komisija zaključuje kako su unatoč tome organizacije civilnog društva važni akteri u očuvanju vladavine prava u Europskoj uniji.

Izvješće o procjeni vladavine prava za Hrvatsku upozorava na glavne nedostatke u pogledu učinkovitosti i kvalitete hrvatskog pravosuđa. Razina percepcije neovisnosti pravosuđa i dalje je među najnižima u EU-u, a prema istraživanju Eurobarometra iz 2020. godine glavni razlog zbog kojeg opća javnost smatra da sudovi i suci nisu dovoljno neovisni je dojam da Vlada i političari zadiru u njihov rad ili vrše pritisak na njih. 

Unatoč napretku u rješavanju najstarijih predmeta, broj neriješenih predmeta i duljina postupka na građanskim i trgovačkim sudovima i dalje su među najvećima u EU-u. Prosječna duljina parničnih građanskih predmeta u 2019. godini bila je oko 855 dana, a trgovačkih oko 735 dana, a prosječno trajanje ovršnih postupaka pred općinskim i trgovačkim sudovima neprestano je raslo i doseglo 797 dana. Izmjenama kaznenog postupka nastoji se povećati učinkovitost sustava kaznenog pravosuđa u kojem znatan broj neriješenih predmeta i dugotrajni postupci također predstavljaju kontinuirani problem. 

U odnosu na borbu protiv korupcije, Europska komisija navodi kako je u Hrvatskoj uglavnom uspostavljen pravni i politički okvir za promicanje integriteta i sprečavanje korupcije u javnom sektoru, no ističe kako unatoč tome u zakonodavstvu i praksi još uvijek postoje značajni nedostaci u pogledu borbe protiv korupcije koja je osobito problematična na lokalnoj razini. Prema Indeksu percepcije korupcije organizacije Transparency International za 2019. godinu, Hrvatska se nalazi na 18. mjestu među državama članicama EU-a i 63. mjestu u svijetu. Također, Hrvatska se ubraja i među države članice EU-a s najlošijim rezultatom prema anketi Eurobarometra iz 2020. godine o percepciji građana o korupciji. Naime, ukupno 97% Hrvata smatra da je korupcija raširena u njihovoj zemlji (prosjek u EU-u: 71%), a 54% osoba smatra da korupcija utječe na njih osobno u svakodnevnom životu (prosjek u EU-u: 26%).  

Postojeći sustav političkog imuniteta članova Vlade ističe se kao jedna od najznačajnijih prepreka za suzbijanje korupcije na visokoj razini. Na potrebu preispitivanja takvog uređenja upozorio je i GRECO, specijalizirano antikorupcijsko tijelo  Vijeća Europe, a na tragu toga Vlada RH u srpnju 2020. godine najavila je prijedlog ukidanja imuniteta za članove Vlade. Kao daljnji nedostatak naglašava se i nepostojanje kodeksa ponašanja za saborske zastupnike kao i kodeksa ponašanja kojim bi se pružale smjernice o sukobu interesa i drugim pitanjima povezanim s integritetom za osobe na najvišim izvršnim funkcijama. Sprečavanje sukoba interesa zakonski je uređeno Zakonom o sprečavanju sukoba interesa, no potrebno je raditi na njegovoj provedbi i jasnim ovlastima Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kao nadzornog tijela njegove provedbe. S tim u vezi Europska komisija ističe kako je važno osigurati da Povjerenstvo ima dovoljne ovlasti za izricanje sankcija koje imaju odvraćajući učinak kao i za ispunjavanje temeljne preventivne uloge, što je istaknuto i u međunarodnim evaluacijama. 

Važna stavka u provedbi antikorupcijske politike je pitanje zviždača čija je sveobuhvatna zaštita u hrvatskom pravnom sustavu uvedena Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti iz srpnja 2019. godine. Izvješće naglašava kako je u Hrvatskoj 2019. zabilježen najizraženiji porast u EU-u od 2017. u odnosu na broj građana koji navode nedostatak zaštite zviždača kao glavni razlog neprijavljivanja korupcije, iako su pučkom pravobranitelju kao tijelu nadležnom za vanjsko prijavljivanje nepravilnosti dodijeljena dodatna sredstva iz državnog proračuna za promidžbene aktivnosti, a Ministarstvo pravosuđa provodi osposobljavanje dužnosnika zaduženih za provedbu Zakona. Europska komisija također ističe kako uredu pravobranitelja nedostaje kapaciteta za nove ovlasti povezane sa zaštitom zviždača, te s time povezanu potrebu za dodatnom potporom u pogledu ljudskih resursa u koju svrhu su mu dodijeljena dodatna financijska sredstva.

Nadalje, Izvješće ocjenjuje kako se hrvatskim pravnim i institucionalnim okvirom u dovoljnoj mjeri jamči medijski pluralizam. Iako Agencija za elektroničke medije kao regulatorno tijelo za audiovizualne medije posluje transparentno, ističe se kako ona nije u potpunosti zaštićena od političkog utjecaja koji se odnosi na postupak odabira članova njenog upravljačkog tijela. Izvješće također ističe kao je posljednjih godina zabilježen velik broj tužbi protiv novinara, prijetnji fizičkim napadom i njihovog uznemiravanja na internetu što može utjecati na uredničke politike medijskih kuća i rad istraživačkih novinara, a posebice je problematično što državna tijela često pravovremeno ne reagiraju na takve prijetnje i napade. 

U odnosu na zaštitu prava na pristup informacijama, više od polovine žalbi podnesenih Povjereniku za informiranje 2019. godine bilo je zbog toga što javna tijela nisu riješila zahtjeve za pristup informacijama u zakonskom roku, a prema Izvješću o praćenju medijskog pluralizma za 2020. godinu pristup informacijama „uglavnom se ostvaruje žalbenim mehanizmima i izravnim radom Povjerenika za informiranje”.  Europska komisija također ističe kako bi uvođenje ovlasti Povjerenika za informiranje za izravno izricanje sankcija doprinijelo suzbijanju povreda Zakona o pravu na pristup informacijama. 

Izvješće zaključno iznosi kako se prema ocjeni CIVICUS-a, svjetskog saveza za građansku participaciju, prostor za civilno društvo u Hrvatskoj smatra suženim. Sudjelovanje građana u donošenju odluka još uvijek se ocjenjuje kao relativno slabo unatoč postojanju namjenskih mehanizama za građansku participaciju. Većina institucija oslanja se isključivo na internetska savjetovanja i ne kombinira više metodologija savjetovanja te iako dionici često sudjeluju u savjetovanjima preko platforme e-Savjetovanja čiji broj raste, savjetovanja često nisu kvalitetna, prihvaćanje komentara je slabo te se savjetovanja često svode na formalnost umjesto da budu sadržajna. Iako su nadležna tijela obvezna provoditi internetska savjetovanja s javnošću u trajanju do 30 dana, u maksimalnom propisanom trajanju savjetovanja su provedena u samo 40% slučajeva. 

Usvajanje izvješća o vladavini prava na razini Europske unije i iniciranje socijalnog dijaloga u cilju sprečavanja produbljivanja postojećih nedostataka te moguće prevencije nastanka novih prepreka za ostvarivanje vladavine prava u budućnosti u svakom je slučaju pohvalno, no izvješće Europske komisije propustilo je spomenuti neke od bitnih sastavnica koje predstavljaju značajne prepreke uspostavljanju učinkovitog sustava vladavine prava u Hrvatskoj. 

Posebice zabrinjava kontinuirani nedostatak političke volje da se nakon višegodišnjeg čekanja napokon implementiraju odluke Ustavnog suda i izmjene zakoni o prekidu trudnoće i o jednakoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ostvarivanju vladavine prava doprinosi i nesmetan rad nezavisnih institucija za zaštitu ljudskih prava kao što je institucija pravobraniteljice za djecu čija je neovisnost u velikoj mjeri ograničena zakonskim uređenjem koje ostavlja mogućnost razrješenja pravobraniteljice ako Hrvatski sabor ne prihvati njeno izvješće o radu što predstavlja značajan politički pritisak na neovisnost te institucije i čini je podložnom političkoj volji parlamentarne većine.

Analiza uspostavljenog okvira za zaštitu zviždača također se propušta osvrnuti na ozbiljne nedostatke u sadržaju novousvojenog zakona zbog kojih je upitno postizanje željenog napretka i promjena u zaštiti zviždača u Hrvatskoj. Naime, prilikom usvajanja Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti izbačena je odredba o pružanju psihosocijalne podrške zviždačima iako je prvotni Nacrt prijedloga zakona predviđao takvu odredbu čime se u bitnome oslabljuje sustav zaštite zviždača s obzirom da je osiguravanje načina i oblika pomoći prijaviteljima nepravilnosti bitan preduvjet za ohrabrivanje i poticanje zviždača da nepravilnosti i prijave.

Nastavno na spomenuta ugrožavanja medijskih sloboda, izvješće Europske komisije propušta se osvrnuti na izostajanje kontinuirane financijske podrške radu neprofitnih medija čije su postojanje i ravnomjerna raspodjela neophodni za promicanje pluralističkog medijskog okruženja.

Konačno, spomenuti primjeri samo su neke od manjkavosti koje stoje na putu efikasnom funkcioniranju pravosuđa, adekvatnoj provedbi antikorupcijskih politika te stvaranju poticajnog okruženja za nesmetani socijalni dijalog i izvještavanje o aktualnim društvenim zbivanjima i kontroverznim temama. Europska komisija poziva nacionalne parlamente i nacionalna tijela da rasprave o izvješću i o poglavljima o pojedinačnim zemljama te da jedni od drugih zatraže potporu kako bi se potaknula provedba reformi i prihvaćanje europske solidarnosti. Također ističe da činjenica što su u postupku izrade ovog izvješća sudjelovali nacionalni dionici povrh državnih tijela ukazuje na potrebu za održavanjem nacionalnih rasprava po tom pitanju. 

Godišnje izvješće koje iznosi procjenu ostvarenog stupnja vladavine prava na razini Europske unije u svakom pogledu predstavlja pozitivnu inicijativu i temelj za uspostavljanje sveobuhvatnog dijaloga o vladavini prava koji je dosada izostajao, a o kontinuitetu njezine provedbe i individualnom angažmanu država članica ovisi u kojoj će mjeri ova inicijativa u konačnici rezultirati unapređenjem vladavine prava u Europskoj uniji.

Klara Horvat, Kuća ljudskih prava Zagreb, listopad 2020