Analiza presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šimunić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 20373/17) donosi detaljniju analizu pokliča “Za dom spremni” te se osvrće na primjenjive pravne standarde prilikom razgraničenja prava na slobodu izražavanja i govora mržnje, ustavnosudsku praksu i stajališta nacionalnih sudova vezanih za poklič “Za dom spremni”.

Pozdrav “Za dom spremni” (ZDS) u javnosti se redovito javlja kao tema polemike oko kojeg i dalje nema jasnog političkog stava usprkos sada već brojnim odlukama domaćih sudova, uključujući i Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava. Naime, u javnosti su i dalje izražena dva oprečna stava o pokliču “ZDS”, s jedne strane da je riječ o hrvatskoj budnici i pozdravu kojeg su koristili branitelji u Domovinskom ratu, a s druge strane da je riječ o službenom pozdravu kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.

S obzirom da je od 2010. godine doneseno više desetaka presuda u kojima se problematizirao poklič “Za dom spremni”, sudska praksa ukazuje na različito postupanje sudova u vrlo sličnim situacijama na način da se u nekim sudskim odlukama sankcionirao poklič “Za dom spremni”, dok u drugima nije. Međutim, Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.