Načelo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku sadržano je u nizu međunarodnih, regionalnih i nacionalnih izvora (Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, Opća načela o neovisnosti sudstva UN-a, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Povelja Europske Unije o temeljnim pravima, Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14). Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) u svojem je mišljenju ukazala kako procedura izbora sudaca općenito, ali i u kontekstu ustavnih sudaca treba imati za cilj osiguranje neovisnosti suda od političkih utjecaja, izbor sposobnih i iskusnih sudaca, uravnotežen i legitiman sastav suda, kao i zastupljenost različitih vidova obavljanja pravne profesije (sudački, upravni, znanstveni, obrazovni i dr.).
Pučka pravobraniteljica u svom izvješću za 2017. godinu navodi, pozivajući se na izvješće Europske komisije kako je Hrvatska po percepciji javnosti četvrta najlošija članica EU-a u pogledu neovisnosti rada sudova. Navodi kako 85% građana još uvijek nema povjerenje u neovisnost pravosuđa, a jedan od elemenata neovisnosti pravosuđa upravo je vanjska neovisnost sudaca. Kako bi nesmetano i kvalitetno obnašali svoju dužnost te kako bi se osiguralo jamstvo ljudskih prava i sloboda, suci moraju u potpunosti biti neovisni od svih tijela državne vlasti, a posebno od izvršne vlasti. Neovisnost sudaca osnovni je preduvjet za ostvarivanje funkcije sudstva.
Povezujući način izbora sudaca redovnih sudova i Ustavnog suda u Hrvatskoj s načelom diobe vlasti, pojavljuju se određena pitanja koja upućuju na potencijalnu (ne)ovisnost. Naime, svakodnevno svjedočimo uplitanju politike u rad pravosuđa, prvenstveno kroz izjave javnih dužnosnika o pojedinim očekivanim presudama, želji da se prejudiciraju stvari prije donošenja odluke suda nakon provedenog postupka u skladu sa zakonom. Kada se uzme u obzir da političari sudjeluju u imenovanju sudaca, jasno je vidljiv izravan i vrlo jak utjecaj na neovisnost pravosuđa i sudaca.
Fragilnost Državnog sudbenog vijeća
U Hrvatskoj suce redovnih sudova bira neovisno tijelo Državno sudbeno vijeće (DVS). Sastoji se od 11 članova, od čega je sedam predstavnika sudaca, dva sveučilišna profesora pravnih znanosti i dva saborska zastupnika, od čega je jedan iz reda oporbe. Postojeći sastav DSV-a, a samim time i kasniji izbor sudaca, dovodi u pitanje neovisnost te institucije. Iz sastava je vidljivo kako su članovi DSV-a i dva saborska zastupnika, od čega je jedan iz reda oporbe. Do 2010. godine u sastavu DVS-a bila su i dva odvjetnika koji su tada isključeni iz sastava u korist članstva dvaju saborskih zastupnika. Ulaskom saborskih zastupnika u DSV i građani su u barem minimalnoj mjeri dobili mogućnost utjecati na rad DSV-a jer su zastupnici izabrani na parlamentarnim izborima te bi kao takvi trebali biti predstavnici naroda. Također je pohvalno što je jedan zastupnik iz reda oporbe, što omogućuje osiguranje političke ravnoteže i objektivnosti. No, znajući kako zastupnici de facto ne mogu biti neovisni jer su izabrani s liste političkih stranaka, trebalo je razmisliti o drugačijem sastavu u odnosu na dva saborska zastupnika. Smatramo kako bi adekvatnije bilo da umjesto zastupnika dva člana DSV-a budu predstavnici građana, diplomirani pravnici koje može predložiti saborski odbor za pravosuđe. Na taj bi se način optimalno osigurala neovisnost sudstva, odnosno DSV-a.
Prije nešto više od godinu dana, prema riječima Đure Sesse, sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, došlo je do ustavne blokade DSV-a. Naime, predstavnici vladajućih i oporbe nisu se mogli dogovoriti oko izbora svojih članova te DSV nije bio u kompletnom sastavu, što je dovelo do opstrukcije njegova rada jer je bilo teško postići većinu kojom to tijelo donosi svoje odluke. Takva se ustavna blokada zasigurno mogla izbjeći propisivanjem drugačijeg sastava DVS-a, primjerice sedam predstavnika sudaca, dvoje sveučilišna profesora pravnih znanosti dva predstavnika građana, diplomiranih pravnika ili dva odvjetnika. Osim toga, naveden bi sastav bio u skladu s načelom diobe vlasti.
Politika ispred profesionalne etike
Ustavni sud Hrvatske najviši je sud izvan redovne nadležnosti sudova u Hrvatskoj, zbog čega je iznimno važno osigurati njegovu neovisnost od svih tijela državne vlasti, a to se prvenstveno postiže imenovanjem ustavnih sudaca. Prema mišljenju stručnjaka, Ustavni sud treba imati autoritet koji će se temeljiti prvenstveno na stručnim osobinama te statusu i ugledu postignutim stručnim i znanstvenim radom, a ne angažiranjem u politici.
Svjesni posebne uloge i statusa Ustavnog suda i njegove izdvojenosti iz redovnih sudova, pa i iz načela diobe vlasti u striktnom smislu, ipak je problematično da ustavne suce bira Hrvatski sabor na prijedlog nadležnog odbora kao predstavnika zakonodavne vlasti. To je izravni udar na njegovu neovisnost i trebalo bi razmisliti o izmjeni postojećeg sustava imenovanja ustavnih sudaca. Svjesni nemogućnosti eliminacije politike iz postupka imenovanja ustavnih sudaca, zbog pravne prirode tog suda i kontinentalno europske tradicije imenovanja, potrebno je propisati da ustavne suce imenuje Hrvatski sabor, ali na prijedlog posebnog novoformiranog povjerenstva koje bi imalo neparni broj članova i bilo bi sastavljeno od pravnika te predstavnika javne vlasti i koje će predlagati kandidate isključivo na temelju stručnosti i sposobnosti, a ne političke podobnosti, kao što je do sada slučaj.
Dosadašnja hrvatska praksa imenovanja ustavnih sudaca pokazala je iznimno veliku umiješanost političkih struktura. Zbog raznih političkih turbulencija i previranja često dolazi do svojevrsne ustavne krize. Zaustavlja se postupak imenovanja, odnosno izbora, kao što je to nedavno bio slučaj kada smo nekoliko mjeseci bili bez kompletnog sastava Ustavnog suda. Zatim, što je još problematičnije, zastupnici se “cjenkaju” kako bi se prema političkom ključu dogovorili tko će postati ustavnim sucem te tako u potpunosti zanemaruju kriterije izvrsnosti koji su propisani u samom Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 99/99, 29/02, 49/02). Problematično je i što su suci imenovani i iz redova bivših ministara i zastupnika, od kojih neki uopće nemaju iskustva u pravosuđu, pa čak ni u izvornom pravničkom poslu. Samim time bi trebali biti diskvalificirani iz kandidacijskog postupka ustavnih sudaca koji bi trebali u javnosti uživati autoritet stručnjaka, a ne političara.
Nužno je osigurati izbor sudaca koji je u potpunosti neovisan o političkim strukturama kako bi se izbjeglo donošenje odluka u skladu s političkim preferencijama. Suci su dužni donositi odluke u skladu s pravilima struke, a takav način donošenja odluka započinje upravo od njihovog izbora. Ako političari sudjeluju u postupku izbora, odnosno imenovanja sudaca na njihove dužnosti, tada postoji realna opasnost da će suci donositi odluke u skladu sa željama političara jer se mogu osjećati „dužnima“ za njihovo imenovanje na dužnost. Takvim izborom sudaca politika kontrolira suce, a suci shodno tome ne provode vladavinu prava u skladu s načelom diobe vlasti.
