RAZVOJ SUSTAVA PODRŠKE ŽRTVAMA KAZNENIH DJELA U HRVATSKOJ
Razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima u Hrvatskoj započeo je još tijekom ratnog razdoblja, radom i aktivnostima organizacija civilnog društva. Ovo iskustvo izvaninstitucionalnog rada sa žrtvama bilo je značajno za razvoj zakonodavnog okvira i javnih politika, odnosno institucionalnog pristupa podršci žrtvama. Institucionalna podrška žrtvama kaznenih djela, s druge strane, razvijala se i intenzivirala usporedno s napuštanjem pristupa u kojem je žrtva u kaznenom postupku tek sredstvo za utvrđivanje činjenica, dok je cijeli fokus na okrivljeniku i njegovim pravima. Stupanjem na snagu Zakona o kaznenom postupku (ZKP) 2008. godine žrtva po prvi put postaje sudionik/ca kaznenog postupka kojoj pripadaju određena temeljna prava koja se moraju poštivati. Također, uvodi se dužnost svih tijela koja dolaze u doticaj sa žrtvom, da se prema njoj odnose s posebnom pažnjom i obzirom. Time je žrtvi omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, prije svega putem prava na prikupljanje i iznošenje dokaza te sudjelovanja na dokaznom ročištu i raspravama. To je osobito važno u slučajevima kaznenih djela počinjenih iz mržnje, za čije je uspješno procesuiranje presudno u najranijoj fazi prikupiti dokaze koji ukazuju na motiv mržnje. Daljnji razvitak u vidu statusa i prava žrtava u hrvatskom zakonodavstvu zbiva se zakonskim izmjenama 2013. godine kada je uveden niz novih procesnih i izvanprocesnih prava žrtava, poput prava žrtve da bude obaviještena o radnjama koje su poduzete povodom njezine prijave i prava na uvid u spise. Ipak, tek je zakonskim izmjenama 2017. godine i implementacijom Direktive o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela znatno ojačan njihov pravni položaj i mehanizmi zaštite u kaznenom postupku, ali i izvan njega. Propisujući široku lepezu prava i mjera usmjerenih na zaštitu sigurnosti i dostojanstva žrtava i članova njihovih obitelji, žrtvama se napokon u punom smislu riječi počinje pristupati kao osobama koje su doživjele određenu traumu i potrebna im je adekvatna i profesionalna podrška i pomoć bez diskriminacije bilo koje vrste.
Trenutačni sustav podrške žrtvama osim udruga uključuje i odjele za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim sudovima u sedam hrvatskih gradova te Službu za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstva pravosuđa. Ipak, unatoč značajnom napretku u razvoju sustava, žrtve zločina iz mržnje i dalje nemaju adekvatnu podršku. Za razumijevanje ovog problema potrebno je najprije objasniti što je zločin iz mržnje, tko su najčešće žrtve i koja im specifična prava pripadaju.
ZLOČIN IZ MRŽNJE – POJAM I PRAVNE POSLJEDICE
Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovjesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, invaliditeta, spola, spolnog opredijeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Zločin iz mržnje je zapravo diskriminacija u svom najtežem obliku koja narušava samu srž temeljnih prava na jednakost, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te poštivanja ljudskog dostojanstva. Zbog motiva iz kojih je počinjen, zločin iz mržnje nadilazi isključivo odnos počinitelj – žrtva iz razloga što njegove posljedice pogađaju cjelokupnu društvenu zajednicu u kojoj se zbio. Kršenjem prava pripadnika manjinskih društvenih skupina se zapravo narušavaju prava svih građana i građanki te se iz tog razloga policijske i pravosudne vlasti dužne brzo i učinkovito istražiti svaki zločin motiviran mržnjom, ispravno ga procesuirati te kazniti počinitelje, a žrtvi takvog zločina pružiti svu potrebnu podršku, uz ostvarenje svih prava koja joj pripadaju.
ZKP jamči žrtvama svih kaznenih djela opća prava koja, inter alia obuhvaćaju pravo na pristup službama potpore žrtvama, na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć, na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, na zaštitu dostojanstva tijekom njihova ispitivanja kao svjedoka i dr. Žrtve zločina iz mržnje zakonski su prepoznate kao ugrožena skupina kojoj se ima posvetiti osobita pažnja prilikom utvrđivanja postoji li potreba za posebnim mjerama zaštite, kao što su poseban način ispitivanja ili ispitivanje putem audio ili audiovizualnih uređaja radi izbjegavanja izravnog kontakta žrtve s počiniteljem. Dodatno, Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje (Protokol) propisuje kako su policijski službenici prilikom zaprimanja dojave o počinjenju takvog zločina dužni žurno se uputiti na mjesto događaja i odmah poduzeti mjere u cilju zaštite i pružanja potrebne pomoći žrtvi. Radi razjašnjenja i dokazivanja takvog zločina, dužni su kvalificirati događaj i utvrditi žrtvinu pripadnost skupini koja je bila motiv zločina iz mržnje.
IZOSTANAK ADEKVATNE PODRŠKE ŽRTVAMA ZLOČINA IZ MRŽNJE
Kao što je već navedeno, adekvatna podrška žrtvama zločina iz mržnje izostaje, a razlozi se mogu svesti na neprepoznavanje, neprijavljivanje i nepravilno procesuiranje takvih zločina. Prije svega, zločin iz mržnje nije prepoznat, kako od strane nadležnih tijela, tako ni od cjelokupnog društva, uključujući i same žrtve. Policija kao ključni akter u procesuiranju zločina iz mržnje često ne prepoznaje njegove elemente, što posljedično dovodi do nepravilnog procesuiranja, najčešće kao prekršaja protiv javnog reda i mira. Tako se, laički rečeno, okrivljenik često izvuče s manjom kaznom, npr. novčanom. Iskustva nekih žrtava ukazuju na nisku razinu znanja i informiranosti policijskih službenika o značajkama i karakteristikama zločina iz mržnje. Tako je policijski službenik u jednom navratu žrtvi rekao kako je mislio da se “zločin iz mržnje može počiniti samo prema pripadnicima nacionalnih manjina”. Događa se i da policijski službenici propuštaju izvršiti dužnost informiranja žrtve o pravima i službama podrške kojima se mogu obratiti za pravni savjet i/ili dobiti psihosocijalnu podršku, što je izuzetno problematično jer može značiti potpuno zakidanje žrtve za njezina prava.
Često ni same žrtve nisu upoznate s pojmom i pravnim posljedicama zločina iz mržnje odnosno ne prepoznaju da je, primjerice, tjelesni napad iz mržnje kojeg su doživjele, incident koji je kažnjiv. Posebno zabrinjavaju razlozi zbog kojih žrtve ne prijavljuju zločine iz mržnje, čak i ako su upoznate s pojmom i njegovim zakonskim posljedicama. Najčešće su to osjećaj poniženja i sram, strah od osvete, nepovjerenje u učinkovitost sustava te strah od ponovljene viktimizacije. Nažalost, u praksi se događa da žrtve u postupku bivaju dodatno traumatizirane višestrukim davanjem iskaza o događaju ili zbog izloženosti predrasudama policijskih i drugih javnih službenika. Zabilježena je situacija u kojoj sud nije dopustio žrtvi zločina iz mržnje da bude ispitana pred zamolbenim sudom umjesto pred sudom u mjestu gdje se zločin dogodio. Premda je zahtjev za ispitivanjem pred zamolbenim sudom upućen upravo kako bi se izbjegao susret žrtve s počiniteljem, ona je, vidno traumatizirana, ispitana pred počiniteljem i njegovim braniteljem.
Rezultati istraživanja sustava podrške žrtvama zločina iz mržnje pokazuju i da se udruge pružateljice podrške žrtvama gotovo nikad nisu susretale sa žrtvama zločina iz mržnje, izuzev onih udruga čije je djelovanje usmjereno na zaštitu i promicanje prava ugroženih društvenih skupina (kao što su nacionalne manjine, migranti i tražitelji azila te LGBTIQ osobe). Prepoznavanje zločina iz mržnje preduvjet je osiguravanja adekvatne podrške žrtvama. Ukoliko motiv mržnje nije prepoznat, izostaje i prepoznavanje takvih žrtava kao kategorije kojoj pripadaju zakonska prava, poput posebnih mjera zaštite žrtve (ranije spomenuti posebni načini ispitivanja radi izbjegavanja kontakta žrtve i počinitelja ili isključenje javnosti s rasprave). Pritom je potrebno raditi na podizanju svijesti i informiranju cjelokupnog društva, a jedan od učinkovitih načina jest sustavno prikupljati takve podatke od strane policijskih i pravosudnih tijela, kao i svih relevantnih dionika koji se u svom radu susreću sa žrtvama zločina iz mržnje, kako to nalaže spomenuti Protokol. Svrha Protokola je, naime, unaprijediti sustav praćenja zločina iz mržnje kroz osiguravanje uvjeta za djelotvoran i cjelovit rad nadležnih tijela koja sudjeluju u otkrivanju, postupanju i praćenju rezultata postupaka vođenih zbog zločina iz mržnje. Navedene podatke trebalo bi učiniti dostupnima široj javnosti, primjerice provođenjem različitih oblika medijskih kampanja. Potrebno je i osigurati senzibiliziran pristup žrtvama, bez diskriminacije bilo koje vrste. Svijest o žrtvi kao osobi koja je doživjela određenu traumu kojoj bi trebalo pružiti adekvatnu potporu i zaštitu nužna je za ostvarenje njezinih zakonskih prava. Informacije i savjeti koje daju nadležna tijela, službe za podršku žrtvama te udruge pružateljice podrške, trebalo bi pružati na jednostavnom i razumljivom jeziku kako bi se žrtvamama omogućilo sudjelovanju u postupku i donošonje odluka u vezi s tim
U konačnici, svatko ima odgovornost osvijestiti se o opasnim posljedicama koje za sobom ostavlja zločin iz mržnje. U okolini u kojoj je prihvatljivo kršenje nečijih temeljnih prava uslijed njegovih ili njezinih specifičnih razlika, narušavaju se temelji društva koje se želi nazvati demokratskim.
piše: Dženana Kalamujić
