Javno okupljanje često se percipira kao instrument izražavanja nezadovoljstva i potencijalni uzrok nereda i problema, a ne kao korištenje temeljnog ljudskog prava i slobode kojima je svrha poticati javnu raspravu i doprinositi demokratskom i inkluzivnom društvu. Nametanjem različitih ograničenja derogira se pravo na javno okupljanje, što može imati ozbiljne posljedice na dosegnuti stupanj razvoja tog prava, pogotovo uzevši u obzir stoljeća njegova mukotrpnog razvitka i proces koji je bio nužan da bi ono postojalo u današnjem obliku kao demokratsko sredstvo izražavanja stavova i zahtijevanja društvenih promjena.
Pravo na javno okupljanje zaštićeno je brojnim međunarodnopravnim dokumentima, te Ustavom Republike Hrvatske, koji svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom. Pravo na slobodu okupljanja podliježe izvjesnim ograničenjima te je potrebno postići ravnotežu između korištenja i zaštite tog prava s jedne strane, kao i razmjerne primjene dopuštenih ograničenja od strane javne vlasti s druge strane. S obzirom da je svrha javnog okupljanja, između ostaloga, javno izražavanje i promicanje određenih političkih i socijalnih uvjerenja, to pravo trebalo bi se prvenstveno promatrati iz perspektive omogućavanja slobode da se zaista što bolje i šire prenese poruka zbog koje je do okupljanja došlo.
Pritom jedan od izazova organizatorima i sudionicima javnih okupljanja predstavlja suradnja s institucijama javne vlasti koje su dužne omogućiti nesmetanu provedbu mirnog okupljanja i javnog prosvjeda (ako su oni organizirani u skladu sa zakonom). Istovremeno, upravljanje javnim okupljanjima izazov je i za javne institucije zadužene za održavanje javnog reda i mira te za sprječavanje ometanja ili onemogućavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. S obzirom da je narav javnih okupljanja takva da, unatoč dobroj organizaciji, postoji mnoštvo unaprijed nepredvidivih okolnosti koje mogu nastupiti tijekom njihova trajanja, potrebno je naglasiti važnost kvalitetne suradnje i spremnosti na kompromise između organizatora i redarstvenih vlasti kako bi se izbjegle moguće problematične situacije.
Kuća ljudskih prava Zagreb provela je kratko istraživanje s ciljem praćenja javnih okupljanja u Hrvatskoj u 2017. godini te stjecanja uvida u postojeću razinu zaštite prava na javno okupljanje i uvjeta za postojanje poticajnog okruženja za njegov daljnji razvoj. Kao što je znao biti slučaj prethodnih godina, 2017. godinu nisu obilježila okupljanja izrazito snažnog odjeka u javnosti koja bi dovodila u pitanje postojeći zakonodavni i institucionalni okvir upravljanja takvim skupovima, no vidljiv je trend konstantnog održavanja okupljanja različitih tipova, veličina i medijske popraćenosti. Javna okupljanja iniciraju se u svrhu zagovaranja promjena i reakcija bilo na aktualna politička i društvena zbivanja, bilo na druga okupljanja, te bi se u tom smislu trebalo na njih gledati ne samo kao na kritiku trenutnog stanja, već kao na svojevrstan izvor ideja i poticaj za društveni razvoj.
Organizacija okupljanja i ograničenja
Organizatori okupljanja uključeni u istraživanje načelno navode pozitivna iskustva vezana uz organizaciju i provedbu okupljanja, a problemi s kojima se suočavaju u većini se slučajeva uspješno rješavaju. Prilikom procedura koje prethode javnom okupljanju, kao i tijekom njegova trajanja, organizatori se susreću s određenim preprekama zajedničkim svima, ali i s nekim poteškoćama na koje nailaze samo pojedini od njih. O razlozima različitog tretmana može se samo nagađati, no činjenica je da bi se pravo na javno okupljanje trebalo u jednakoj mjeri odnositi na sve građane i građanke, pa bi shodno tome i kriteriji za postavljanje ograničenja trebali biti jednaki za sve.
Važnu ulogu u omogućavanju ili u obeshrabrivanju organizacije javnih okupljanja imaju lokalne vlasti putem pravila koja se odnose na korištenje javnog prostora potrebnog radi ostvarivanja slobode okupljanja, primjerice u slučajevima zaustavljanja prometa, korištenja razglasa, postavljanja pozornice i slično. Prema iskustvima organizatora, postupak ishođenja dozvola od gradskih službi vrlo je birokratiziran, nepraktičan, spor i, prema stajalištu nekih od njih, često vrlo pristran. Slijedom toga tijekom organizacije prosvjeda može doći do cijelog niza tehničkih poteškoća koje zadaju probleme organizatorima, pogotovo kada se radi o velikim okupljanjima koja se organiziraju u kratkom vremenskom razdoblju.
Komunikacija organizatora s policijskim službama započinje prilikom prijave prosvjeda i traje sve vrijeme do njegova održavanja, kao i tijekom cijelog okupljanja. Organizatori većinom pozitivno ocjenjuju komunikaciju s policijom zaduženom za upravljanje prosvjedima, kao i njihovu otvorenost za suradnju ili ih, u najmanju ruku, ocjenjuju kao korektne. U nekim je slučajevima uočeno da redarstvene vlasti samoinicijativno pojednostavljuju proces prijave i s njime povezane formalnosti na temelju višegodišnje dobre suradnje s organizatorima i ranije održanih prosvjeda bez incidenata. No, takav pristup povezan je u velikoj mjeri s činjenicom da se radi o organizatorima čije svrhe okupljanja i prosvjedne poruke nisu u tolikoj mjeri politički i društveno delikatne te je rizik nastanka problematičnih situacija samim time znatno manji.
S druge strane, organizatori prosvjeda koji su odgovor i izraz nezadovoljstva na udarne političke vijesti i društvene aktualnosti, okupljaju velik broj sudionika, zalažu se za ravnopravnost određene manjinske i diskriminirane društvene skupine ili ih se percipira kao rizične zbog ranijih problematičnih iskustava znali su prilikom organizacije nailaziti na očigledno drugačiji i znakovito stroži tretman u odnosu na druge. Pojedini organizatori stekli su utisak kako policija nije dovoljno otvorena za komunikaciju i uvažavanje sugestija unatoč njihovim nastojanjima da se unaprijed što detaljnije definiraju pojedinosti vezane uz reguliranje skupa. Pritom organizatori napominju kako su dojma da druga okupljanja nailaze na drugačiji tretman po istim pitanjima, što nije u skladu s idejom prava na slobodu javnog okupljanja i jednakih uvjeta za sve.
S tim u vezi, dolazi do situacija kada redarstvene vlasti organizatoru okupljanja koja se doživljavaju rizičnima pokušavaju nametnuti pretjerane i zakonski neutemeljene mjere opreza, poput sugeriranja da kao javna okupljanja prijave događaje koji po svojoj definiciji to vrlo očito nisu, vjerojatno iz razloga prevencije mogućih problematičnih situacija i reakcija koje bi navedeni događaji mogli izazvati u javnosti.
Nadalje, organizatori većih i uvjetno rečeno rizičnijih okupljanja susreću se s pokušajima nametanja prepreka administrativnog i financijskog tipa od strane redarstvenih vlasti u obliku dodatne obveze temeljem koje bi organizator, u slučaju da primjerice dođe do povećane potrebe angažmana policijskih djelatnika ili dugotrajnijeg zaustavljanja prometa, trebao platiti naknadu za usluge javnih vlasti vezane uz upravljanje i regulaciju okupljanjem. Pritom su kriteriji za izračun navedene naknade nejasno definirani, kao i okolnosti u slučaju kojih bi do naplaćivanja naknade trebalo doći. Navedene prepreke te s njima povezana neizvjesnost i pritisak navode se kao obeshrabrujuće za organizatore okupljanja općenito, a pogotovo za one koji takve zahtjeve nisu u stanju financijski podnijeti te bi zastrašeni upozorenjem da bi organizacija prosvjeda mogla biti povezana uz unaprijed nedefiniran financijski trošak mogli lako odustati od provođenja ideje o okupljanju. Takve okolnosti u suprotnosti su s jamstvom na javno okupljanje i mirni prosvjed koji se priznaje svakome, uz minimalna ograničenja nužna radi zaštite prava i slobode drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja.
Odgovornost organizatora okupljanja
Odgovornost organizatora mirnog okupljanja još jedna je važna stavka prakticiranja slobode okupljanja. Organizator ima zakonsku dužnost osigurati red i mir na okupljanju, a poslove održavanja javnog reda i mira na prostorima uz mjesto održavanja te na mjestu održavanja obavlja policijska uprava na čijem se području nadležnosti javno okupljanje održava.
Zbog naravi javnog okupljanja koje je u pravilu vrlo dinamično dolazi do mnogih situacija koje nameću potrebu brze i učinkovite reakcije prilikom koje je dobra suradnja između organizatora i policije ključna za održavanje reda i mirnog daljnjeg tijeka prosvjeda. U takvim slučajevima očituje se i različitost u reakcijama policije na određene incidente, kao i različiti stupnjevi s jedne strane izrazito strogog pristupa, a s druge strane njihove prilagodljivosti i spremnosti na ustupke. Nameće se pitanje radi li se uvijek isključivo o objektivnoj procjeni rizika od strane policije ili pak, u nekim slučajevima,i o njihovom osobnom stavu, a možda čak i nesvjesnim predrasudama prema organizatoru ili povodu prosvjeda.
Dodatni problemi prepoznati prilikom pojedinih prosvjeda su situacije nedopuštenog ponašanja i verbalnih prijetnji koje dolaze od osoba koje nisu sudionici okupljanja, a na koje se policija ne obazire, dok na isto ponašanje od strane sudionika prosvjeda odmah reagira obraćajući se organizatoru kao odgovornoj osobi. Iz ovakvih slučajeva zaključuje se da bi edukacija policijskih službenika u tom smislu bila korisna kako bi bili u stanju objektivno primijeniti jednake kriterije na upravljanje svim okupljanjima te ispravno reagirati na neželjeno ponašanje neovisno o tome od koga dolazi i prema kome je ono usmjereno.
Prostor za napredak
Zakonodavni okvir kojim su uređena javna okupljanja na relativno je zadovoljavajućoj razini, a najveći izazov po pitanju njegove provedbe od strane nadležnih institucija predstavlja omogućavanje ostvarivanja prava na javno okupljanje uz primjenu jednakih kriterija na sva dopuštena okupljanja neovisno o njihovoj vrsti, organizatoru i svrsi.
Općenito gledajući, tijekom posljednjih godina uočava se napredak upravljanja javnim okupljanjima koji se posebice očituje prilikom održavanja većih okupljanja ili prosvjeda vezanih uz politički ili društveno osjetljive teme. Prostor za daljnji napredak postoji u svakom smislu, kako po pitanju unapređenja komunikacije organizatora javnih okupljanja s predstavnicima javnih vlasti, tako i u sferi razvoja mogućnosti procjene adekvatnog reagiranja s ciljem ostvarenja nepristranog postupanja i jednakog tretmana pod jednakim uvjetima. Osobito bi bilo uputno detaljnije analizirati postojeće prepreke koje bespotrebno stoje na putu unapređenju zaštite slobode okupljanja kako bi se osiguralo poticajno okruženje koje omogućuje svim građanima i građankama slobodno i široko korištenje ovim temeljnim ustavnim pravom.
