Sloboda okupljanja: izazovi i preporuke

Kuća ljudskih prava provela je istraživanje o slobodi okupljanja u Hrvatskoj u sklopu regionalnog projekta ‘Praćenje okupljanja na Zapadnom Balkanu’ koji provodi Europski centar za neprofitno pravo (European Center for Not-for-Profit Law -ECNL). Istraživanje je provedeno u cilju povećavanja razumijevanja o tome kako se primjenjuje pravo na slobodu (mirnog) okupljanja i kako ono može biti zaštićeno. U prvom dijelu istraživanja daje se pregled nacionalnog pravnog i institucionalnog okvira i razmatra njihova uloga u zaštiti i omogućavanju prava na slobodu okupljanja. Drugi dio se bavi slučajevima okupljanja koji su odabrani za analiziranje u ovom istraživanju i predstavljanje glavnih izazova koji su identificirani u analizi. U trećem dijelu iznosi se detaljniji pregled tri glavna posebna izazova koja su identificirana u slučaju Hrvatske – upravljanje prosvjedima, odgovornost i uloga lokalnih vlasti u ostvarivanju slobode okupljanja. Na kraju dolazi sažetak ključnih nalaza i prijedlozi za poboljšanje provedbe propisa o slobodi okupljanja u zemlji.

Kvalitativno istraživanje je provedeno u pet zemalja: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Projekt je proveden u razdoblju između listopada 2015. i lipnja 2016. godine od strane Reactor – Research in Action (MKD), Civil Rights Defenders (BiH), Kuća ljudskih prava Zagreb (HR), Institut Alternativa (CG) i YUCOM – Komitet pravnika za ljudska prava (SRB), u koordinaciji ECNL-a.

 Za potrebe projekta i istraživanja, pravo na slobodu okupljanja je definirano kao “namjerno i privremeno okupljanje broja pojedinaca na javnom mjestu u cilju izražavanja zajedničkog stava.”[1] Međunarodni pravni instrumenti[2] priznaju da je samo mirno okupljanje zaštićeno i u tom pogledu “okupljanje se treba smatrati mirnim ako su njegovi organizatori izrazili miroljubive namjere i ako je ponašanje tijekom okupljanja nenasilno. Pojam “mirni” treba tumačiti tako da sam opis uključuje ponašanje koje može biti iritantno ili uvrjedljivo, pa čak i ponašanje koje privremeno sprječava, usporava ili ometa djelovanje trećih osoba“.[3] Osim toga, treba napomenuti za potrebe istraživanja da “sve vrste mirnog okupljanja – i kada okupljeni stoje ili se kreću, kao i kada se ona događaju u javnom ili privatnom prostoru ili u zatvorenim prostorijama – zaslužuju biti zaštićena”[4], a koja su bila uključena u istraživanju. Na kraju, metodologija istraživanja također pokriva spontana okupljanja i protu-prosvjede.

Cilj istraživanja bio je utvrditi glavne izazove u provedbi nacionalnih propisa o javnim okupljanjima i ostvarivanju tog prava. Glavni ciljevi bili su procijeniti razinu usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s relevantnim međunarodnim standardima u tom području, odrediti institucije odgovorne za provedbu, utvrditi glavne izazove za učinkovito ostvarivanje prava i konačno, utvrditi i istražiti najmanje dva posebna problema koja proizlaze u provedbi zakona i ostvarivanju prava u zemlji. Kao konačni rezultat istraživanje nudi niz preporuka za relevantne dionike o tome kako unaprijediti zaštitu slobode okupljanja u svakoj zemlji i kako osigurati poticajno okruženje koje omogućuje građanima da slobodno koriste to pravo.

Metodologija istraživanja za praćenje i izvještavanje o ostvarivanju slobode mirnog okupljanja u zemljama koje su pokrivene istraživanjem, je bazirana na Smjernicama OESS/ODHIR-a i Venecijanske komisije o slobodi mirnog okupljanja5, Rezoluciji Vijeća UN-a za ljudska prava 25/386, kao i Zajedničkom izvješću Posebnog izvjestitelja UN-a o pravilnom upravljanju skupovima.7 Na temelju tih smjernica, podaci za kvalitativnu analizu prikupljeni su putem istraživanja dokumenata, na osnovu načela Slobodnog pristupa informacijama i radu na terenu, što je uključivalo polu-strukturirane intervjue s relevantnim dionicima i zapažanjima na prosvjedima koji su se dogodili za vrijeme trajanja projekta. Zaključci i preporuke istraživanja se temelje na nalazima tijekom faze prikupljanja podataka a koji bili su kasnije potvrđeni od strane odabranih sudionika u istraživanju.

Ova istraživanje je strukturirano u tri dijela, nakon čega slijede zaključci i preporuke te dodatak s detaljima koji daje opis metodologije. U prvom dijelu smo dali pregled nacionalnog pravnog i institucionalnog okvira i razmotrili njihovu ulogu u zaštiti i omogućavanju prava na slobodu okupljanja. Drugi dio se bavi slučajevima okupljanja koje smo odabrali za analiziranje u ovom istraživanju i predstavljanje glavnih izazova koji su identificirani u analizi. U trećem dijelu smo dali detaljniji pregled tri glavna posebna izazova koja su identificirana u slučaju Hrvatske – upravljanje prosvjedima, odgovornost i uloga lokalnih vlasti u ostvarivanju slobode okupljanja. Na kraju smo dali sažetak ključnih nalaza i ponudili prijedloge za poboljšanje provedbe propisa o slobodi okupljanja u zemlji.

Cijelo istraživanje dostupno je ovdje.