Budući da je besplatna pravna pomoć institut kojim se svim građanima Hrvatske želi omogućiti jednak pristup pravdi, kao jednom od temeljnih ljudskih prava, Kuća ljudskih prava Zagreb ovim je istraživanjem htjela dotaknuti neke od glavnih problema koji se u tom sustavu javljaju i potaknuti njihovo poboljšanje. Besplatna primarna pravna pomoć u Hrvatskoj opterećena je brojnim preprekama, a većina njih ne proizlazi iz zakonodavnog okvira koji uređuje pravnu pomoć, nego načina na koji se on provodi u praksi. U kvalitativnom istraživanju je sudjelovalo 14 udruga pružateljica i odabiranjem udruga u uzorak uspjeli smo postići nacionalnu pokrivenost, odnosno pokriti sve županije u kojima takve udruge postoje. Istraživački tim kuće ljudskih prava proveo je polu-strukturirane intervjue s 14 pružateljica, koji su potom transkribirani i analizirani.
Analiza empirijskih dobivenih podataka ukazala nam je na tri glavna problema koja se javljaju u pružanju besplatne primarne pravne pomoći. Prvi je problem ujedno i temeljni, a odnosi se na financiranje projekata pružateljica. Ministarstvo pravosuđa raspisuje natječaj za financiranje projekata ovlaštenih pružateljica (udruga i pravnih klinika), međutim ti natječaji kasne i po nekoliko mjeseci, a potom kasne i njegovi rezultati. Posljedice takvog kašnjenja su brojne. Osim što ostavlja pružateljice bez sredstava za rad tijekom gotovo cijele godine, rad pružateljica obilježen je nesigurnošću i neizvjesnošću. Mnogi stručnjaci koje rade u tim udrugama posao odrađuju volonterski ili u slobodno vrijeme od svojih redovnih poslova jer pružateljice često ih ne mogu financirati. Isti problem zahvaća i kao ni mobilne timove koji bi trebali odlaziti na teren te pružati besplatnu primarnu pravnu pomoć u dijelovima Hrvatske gdje takve udruge ne postoje, a takva su područja brojna. Sljedeći se problem odnosi na rasprostranjenost udruga po Hrvatskoj. U brojnim dijelovima Hrvatske ne postoje udruge koje pružaju besplatnu primarnu pravnu pomoć. Udruge to nastoje rješavati tako da odlaze na teren i organiziraju mobilne timove, ali često zbog manjka financijskih sredstava to nisu u mogućnosti, što brojne građane ruralnih i udaljenih dijelova ostavlja bez mogućnosti pristupa besplatnoj pravnoj pomoći. Treći se problem odnosi na informiranost građana o postojanju besplatne pravne pomoći – većina građana ne zna da takav mehanizam postoji, država ne poduzima nikakve korake da ih o tome informira, a udruge same nemaju sredstva kojima bi financirale kampanje za informiranje građana. Zbog toga velik broj građana ne koristi besplatnu pravnu pomoć, iako je građana kojima je potrebno besplatno pravno savjetovanje sve više, a što je u skladu sa socio-ekonomskom situacijom u zemlji – visokom nezaposlenošću i stopom rizika od siromaštva.
