Presumpcija nevinosti jedno je od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava i ima ključnu ulogu u osiguravanju prava osobama koje se nalaze u kaznenom postupku. Riječ je o pravnom mehanizmu kojim se osigurava da je svaka osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja. Presumpcija nevinosti jedna je od najviših garancija kaznenog prava koja je zajamčena Ustavom RH, međunarodnim ugovorima koje je RH ratificirala i koji su po pravnoj snazi iznad zakona te drugim kaznenim i podzakonskim propisima. Ustav RH je temeljni i najviši pravnik akt prema kojem svi zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, u svom članku 28. propisuje “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja”. U kontekstu prava osumnjičenika i njegove presumpcije nevinosti, ograničenja slobode i njegoveprisutnosti na raspravama, Ustavom RH propisano je niz odredbi kojima se regulira položaj te postupovna prava osumnjičenika[1].
Drugi najvažniji pravni izvor kojim se regulira pretpostavka okrivljenikove nevinosti je Zakon o kaznenom postupku koji u svom članku 3. propisuje “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.”
Kao što je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) više puta naglašavao u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na presumpciju nevinosti: način na koji osumnjičenike i optuženike javnosti predstavljaju tijela vlasti ili sudovi može imati štetne posljedice na pravičnost sudskog postupka. Direktiva (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016.g. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: Direktiva)[2] predviđa dvije ključne mjere zaštite u odnosu na to kako se osumnjičene i optužene osobe predstavljaju na sudovima i u javnosti:
- Članak 4. Direktive obvezuje države članice da osiguraju da se u javnim izjavama javnih vlasti ne navodi za osobu da je kriva; i
- Članak 5. Direktive obvezuje države članice da osiguraju da se osumnjičenici ili optuženici na sudu i u javnosti upotrebom mjera tjelesnog ograničavanja slobode ne predstavljaju kao krivi.
Primjena tih dviju odredbi, iako jednostavna u pismenom obliku, nije jednostavna u praksi. Učinkovita komunikacija s javnošću o pitanjima javne sigurnosti od vitalne je važnosti za izgradnju povjerenja javnosti i provođenje određenih vrsta istraga. U međuvremenu, korištenje mjera tjelesnog ograničavanja može biti potrebno u određenim okolnostima. Potreba za procjenom okolnosti svakog pojedinog slučaja u svakoj situaciji komunikacije s medijima i svakom slučaju uporabe mjera tjelesnog ograničavanja slobode znači da, uz nekoliko iznimaka, ne postoje jasna pravila o pitanjima predstavljanja osumnjičenika i optuženika od strane javnih vlasti na sudu i prema javnosti. Direktiva o presumpciji nevinosti prepoznaje tu napetost. U točki 19. preambule navodi se da bi „države članice trebale obavijestiti tijela javne vlasti o važnosti uzimanja u obzir pretpostavke nedužnosti pri pružanju ili objavljivanju informacija medijima. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno pravo o zaštiti slobode tiska i drugih medija.” Prema točki 20.:“ Nadležna tijela trebala bi se uzdržavati od predstavljanja osumnjičenika ili optuženika kao krivih na sudu ili u javnosti korištenjem mjera tjelesnog ograničavanja slobode kao što su lisice, stakleni kavezi, kavezi i okovi, osim ako je korištenje tih mjera potrebno zbog posebnosti slučaja (…). ”
S obzirom da hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u bitnome proklamira ono što je sadržaj Direktive, Republika Hrvatska nije formalno transponirala spomenutu Direktivu. Direktiva nalaže da se nadležna državna tijela i organi vlasti trebaju suzdržavati od prikazivanja osumnjičenika ili okrivljenih osoba kao već krivih, kako u sudnici, tako i u javnosti. Navedeno znači da različite mjere uhićenja, poput lisica, lanaca na nogama, pokrivala za glavu i slično, trebaju biti korištene samo u onim slučajevima u kojima su takve mjere opravdane (sigurnosni razlozi), o čemu se odlučuje posebno o svakom pojedinom slučaju.Smjernica Ministarstva unutarnjih poslova u odnosima s mjedijima proklamiraju kako policijski službenik u primjeni policijskih ovlasti jedužan postupati čovječno i poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe te druga temeljna prava i slobode čovjeka. Navedena obveza mora se primjenjivati i prilikom izvješćivanja javnosti o pojedinim događajima i njegovim sudionicima. U tom smislu, u skladu s mogućnostima, potrebno je osigurati da se primjena policijskih ovlasti (uhićenja osoba, privođenje osoba u prostorije policije ili pred nadležne sudove, pretrage i dr.) obavi bez prisustva medija ili na taj način da mediji snimanjem ilifotografiranjem ne otkrivaju identitet osobe prema kojoj policija primjenjuje policijske ovlasti. Međutim, navedeno ne znači zabranu rada novinarima na prostoru na kojem policija postupa, već na obvezu da se policijske aktivnosti organiziraju na taj način da se javnosti, odnosno, novinarima ne izlaže identitet osobe prema kojoj policija postupa[3].
Drugim riječima, novinarima je omogućeno fotografiranje uhićenja te drugih policijskih radnji pod uvjetom da ne otkrivaju identitet uhićenika. Sredstva ograničenja slobode koja se u javnosti mogu primijeniti na osumnjičenike su lisice, remen ili uže. Ruke se vežu na leđa ili sprijeda (ako je pod nadzorom najmanje dvojice policijskih službenika), a iznimno se mogu vezati i noge. Prilikom upotrebe sredstava za vezivanje, policijski službenici moraju paziti da sredstvo vezivanja ne nanosi nepotrebne tjelesne boli ili ozljede vezanoj osobi[4].
Zakon o policijskim poslovima i ovlastima navodi ranjive kategorije osoba prema kojima se sredstva prisile moraju upotrijebiti posebno obzirno. Ranjive kategorije osoba su: djeca, osobe s invaliditetom, osobe čije je kretanje otežano, trudnice u vidljivom stanju trudnoće te na osobe koje su očigledno bolesne[5].
Na jednak način Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika u članku 133 stavku 4 propisano je kako “policijski službenik neće vezati maloljetnu osobu, trudnicu u vidljivom stanju trudnoće, stariju i vidljivo bolesnu ili nemoćnu osobu i teškog invalida, osim ako takva osoba izravno ugrožava život policijskog službenika, život druge osobe ili vlastiti život.” U slučajevima privođenja maloljetnika, policijski službenici ih privode u građanskoj odjeći u službenom vozilu bez policijskih obilježja, a samo iznimno ih mogu dovesti u policijskoj odori u vozilu sa službenim obilježjima[6].
U pravilu, okrivljenici na sudu nisu vezani lisicama ili drugim sredstvima ograničenja slobode kretanja. Mjere ograničenja slobode kretanja koje se prema okrivljenicima mogu upotrijebiti su lisice ili nazočnost pravosudne policije ako je ocijenjeno potrebnim.Iako ZKP-a izričito ne spominje ranjive kategorije, navedeni pojam odnosi se na ranjivu kategoriju svjedoka za koje je propisan poseban način ispitivanja. To se prvenstveno odnosi na svjedoke koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja ili invaliditeta, ne mogu odazvati pozivu, radi čega se mogu ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba[7].
Mjere tjelesnog ograničenja slobode osumnjičenika i okrivljenika u javnosti mogu se podnijeliti u tri situacije. Prva situacija odnosi se na dovođenje osobe u policijsku postaju, druga situacija odnosi se na uhićenje dok se treća odnosi na dovođenje iz pritvora ili istražnog zatvora državnom odvjetniku, sucu istrage ili raspravnom sucu. Drugim riječima, prvi i drugi slučaj odnosi se na situacije u nadležnosti policijskih službenika dok je posljednja situacija u nadlženosti pravosudne policije. Razlika policijskih službenika i pravosudne policije je u tome što je policija središnje tijelo Ministarstva unutarnjih poslova nadlženog za očuvanje javnog reda i mira dok je pravosudna policija tijelo javne vlasti u nadležnosti Ministarstva pravosuđa nadležnog za očuvanje reda unutar kaznenopravnog sustava. Drugim riječima, ovisno o stadiju kaznenog postupka, službenici ovlašteni na uporabu mjera tjelesnog ograničenja slobode su policiijski službenici i službenici pravosudne policije.
Okrivljenici dolaze “sa slobode” na sud osim ako protiv istih nije određen istražni zatvor. Ukoliko se okrivljenik nalazi u istražnom zatvoru, za vrijeme rasprave, u pravilu, neće biti vezani lisicama ili drugim sredstvima ograničenja slobode kretanja. Mjere ograničenja slobode kretanja koje se prema okrivljenicima mogu upotrijebiti su lisice ili nazočnost pravosudne policije ako je ocijenjeno potrebnim. U vrlo iznimnim situacijama će okrivljenici biti vezani. To bi bile situacije izrazito agresivnog ponašanja okrivljenika, opravdane opasnosti od bijega i drugih iznimnih okolnosti. Uglavnom između okrivljenika sjede pravoudni polcajci svaki s jedne strane.Također, za naglasiti i je da okrivljenik ne sjedi pored branitelja za vrijeme rasprave već iza podija koji je predviđen za saslušanje svjedoka/žrtava/oštećenika i drugih osoba. Predsjednik vijeća brine o održavanju reda u sudnici te može davati upozorenja osobama koja prisustvuju raspravi da se pristojno ponašaju i ne ometaju rad suda. Također, predsjednik vijeća određuje hoće li osoba biti vezana u sudnici za vrijeme rasprave ili neće te hoće li biti pod nadzorom djelatnika pravosudne policije. Ako optuženik, branitelj, oštećenik, zakonski zastupnik, opunomoćenik, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba ometa red ili se ne pokorava nalozima predsjednika vijeća za održavanje reda, predsjednik vijeća će je opomenuti ili novčano kazniti do 50.000,00 kn. Ako ta osoba nastavi ometati red i ne pokoravati se nalozima predsjednika vijeća, predsjednik vijeća može naložiti njezino udaljenje iz sudnice (članak 396 stavak 1. ZKP-a). Okrivljenik može biti udaljen iz sudnice za određeno vrijeme, a na ponovljeno narušavanje i sve dok traje dokazni postupak. Zakonom o kaznenom postupku propisano je da se u sudnici, osim za potrebe suda, ne mogu obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja tehničkim uređajima. Iznimno, kada je to potrebno radi javnog interesa, predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko snimanje dok predsjednik suda može odobriti fotografsko snimanje[8].
Detaljno istraživanje o načinu prikazivanja osumnjičenika i optuženika vezano za primjenu Direktive EU 2016/343 možete pročitati u istraživačkom izvještaju Kuće ljudskih prava dostupnom ovdje: http://www.kucaljudskihprava.hr/wp-content/uploads/2019/07/ISTRAZ%CC%8CIVAC%CC%8CKI-IZVJES%CC%8CTAJ_SIR_HR.pdf
[1] Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14)
[2] Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32016L0343
[3] Ministarstvo unutarnjih poslova, Smjernice u odnosima s medijima, 2018.g., dostupno na:: https://mup.gov.hr/UserDocsImages/smjernice/SMJERNICE%20MINISTARSTVA%20UNUTARNJIH%20POSLOVA%20U%20ODNOSIMA%20S%20MEDIJIMA%202018..pdf
[4] Članak 133 stavak 1-4 Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika (Narodne novine 89/10 i 76/15)
[5] Članak 82. stavak 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine 76/09, 92/14)
[6] Članak 70. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika
[7] Članak 292. stavak 3. ZKP-a
[8] Članak 395.st.3. Zakona o kaznenom postupku
