Zabrinjavajući trend napada na novinare
Prema podacima UNESCO-a u zadnjih 11 godina ubijeno je 930 novinara, što znači da se u prosjeku ubije jedan novinar u četiri dana. Ubojstva su izravno povezana uz novinarski posao. Uz policijske službenike i taksiste novinari se nalaze među tri zanimanja koja su najčešće žrtve napada. U većini slučajeva počinitelji nisu kažnjeni, niti je istraga provedena na efikasan način. U prošlom desetljeću u svijetu je ubijeno preko 800 novinara, dok je svako deseti slučaj ubojstva riješen.
Medijske slobode u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina su u konstantnom padu. Po izvješću Reportera bez granica Hrvatska je 2017. godine pala za 11 mjesta na listi slobode medija u svijetu i sada se nalazi na 74. mjestu. Prema navedenom izvješću novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal ili ratne zločine često su podvrgnuti kampanji uznemiravanja. Defamacija je kriminalizirana i vrijeđanje države, njezinog znaka, nacionalne himne ili zastave, kažnjivo je do tri godine zatvora. Još gore, “ponižavajući” medijski sadržaji kriminalizirani su od 2013. godine. Hrvatski sabor je u ožujku 2016. otpustio glavnog ravnatelja HRT-a i imenovao vršitelja dužnosti koji je nastavio smanjivati ili preraspodijeljivati oko 70 novinara i urednika u sklopu onoga što su kritičari nazvali ideološki upravljanim “čišćenjem”. Dolaskom Domoljubne koalicije na vlast vladajući su se počeli miješati u rad javnih medija. Najočitiji primjer toga je bila promjena Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji kako bi omogućili v.d. direktora da ostane na vlasti sve do izvanrednih parlamentarnih izbora u rujnu 2016. godine, ali i brojne smjene urednika, raskidi dugogodišnjih ugovora, odlasci novinara s javnog medijskog servisa te izmjene programa kao što navodi izvještaj Kuće ljudskih prava “Otporom prema krnjim demokracijama Europe – Razumijevanjem scenarija neliberalnih vlasti do uspješnijeg otpora, Studije slučaja: Hrvatska, Mađarska, Poljska i Srbija”.
Prije 2014. godine broj napada bio je znatno manji, u nekim razdobljima i dvostruko manji. Etiološki gledano takav drastični porast napada, poglavito u 2014. i 2015. godini se barem djelomično može pripisati dolasku na vlast konzervativne političke struje, a pogotovo imajući u vidu činjenicu kako je u svijetu prisutan trend pada broja napada na novinare, dok u Republici Hrvatskoj nažalost dolazi do obrnute situacije i povećanja napada u zadnje 3 godine. Vladajući su otvoreno pozivali na nasilje i otpor prema novinarima. Organiziran je i prosvjed i nacionalističko huškanje protiv Mirjane Rakić i Vijeća za elektroničke medije kada je 2016. godine i Ivan Tepeš kao tadašnji potpredsjednik Hrvatskog sabora javno sudjelovao u prosvjedu i pozivao na ostavku Mirjane Rakić.
Dolje ćemo izdvojiti tri zanimljiva slučaja napada koja na vrlo slikovit način opisuju gušenje medijskih sloboda i erozivno djelovanje na demokraciju. Slučajevi će se odnositi na napade iz 2017. godine.
Slučaj “Provjereno”
15. rujna 2017. godine u Velikom Pašijanu pokraj Garešnice tijekom snimanja priloga za emisiju “Provjereno” NOVE TV, napadnuti su novinari Ema Branica, Alan Novak i Goran Jaganjac. Brat osobe o kojem se snimao prilog za emisiju je uvrijedio, te zatim fizički napao reporterku Emu Branicu snažno je odgurnuvši u predjelu prsiju, te je ista uslijed jačine napada pala u kanal uz cestu, te glavom udarila u betonski rub. U napadu je sudjelovala i 73-godišnjakinja koja je galamila i vikala, te je napala prisutne metalnom drškom . Ženu je policija teretila za remećenje javnog reda i mira na osobito drzak način, dok je protiv muškarca podignuta kaznena prijava, te Državno odvjetništvo Republike Hrvatske trenutno postupa po kaznenoj prijavi.
Slučaj “Miljuš”
13. listopada 2017. godine tijekom policijske intervencije napadnut je novinar portala Index Drago Miljuš. Novinar je pratio policijsku intervenciju gdje je jedan muškarac prijetio da će se raznijeti bombom, što je na kraju, nažalost i učinio. Novinar je stajao izvan mjesta policijske blokade, nakon čega je jedan policijski službenik počeo tjerati novinara s mjesta događaja, te mu je tom prilikom i bacio mobitel u more. Nakon toga je drugi policajac pripadnik interventne jedinice policije napao novinara, udario ga šakom u glavu srušivši ga na tlo, kojom prilikom je novinaru rasječena usnica. Novinar je zatražio liječničku pomoć. Nakon provedene interne kontrole Ministarstvo unutarnjih poslova je izvijestilo kako su policajci počinili povredu službene dužnosti zbog čega su udaljeni iz službe i disciplinski će odgovarati. Također, policija je podignula kaznenu prijavu za kazneno djelo uništenja tuđe stvari protiv jednog, te nanošenja tjelesnih ozljeda protiv drugog policijskog službenika, te je u tijeku postupanje po zaprimljenoj kaznenoj prijavi.
Slučaj “Novosti”
12. rujna 2017. godine nekolicina članova stranke A-HSP je u Zagrebu ispred sjedišta Srpskog narodnog vijeća zapalila primjerak manjinskog tjednika “Novosti” uz ponavljanje optužbi za odgovornost za poticanje na paljenje hrvatskih šuma. Vođeni predsjednikom stranke Draženom Kelemincem tražili su prestanak sufinanciranja tog tjednika. Istodobno uz paljenje “Novosti” izrekli su niz prijetnji novinarima tog tjednika. Kao reakcija na događaj policija je nakon završetka kriminalističkog istraživanja podignula kaznenu prijavu protiv Keleminca i članova stranke koji su palili “Novosti” za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju, opisanog i kažnjivog po članku 325. Kaznenog zakona. Također, i Ustav RH u čl. 39. propisuje kako je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
Prema javno dostupnim podacima, niti jedan sudski postupak za napade na novinare nije pravomoćno završen u 2017. godini. Hrvatska tu nažalost prati i svjetski trend neefikasnih istraga i postupaka za napade na novinare. Naime, policija i državna odvjetnišva ne provode efikasne istrage, te se prema nekim podacima preko 90% napada uopće ne istraži, te ne dobije svoj sudski epilog.
Opisani slučajevi prvenstveno zabrinjavaju iz razloga što su napadači u slučaju Miljuš bili policijski službenici, osobe koje bi trebale štiti sve građane, uključujući novinare od bilo kakvog ugrožavanja njihovih prava. Još veću zabrinutost izaziva brutalnost napada na novinarku Nove TV, a poglavito paljenje srpskih “Novosti” koje nisu bili samo napad na medijske slobode, već i na nacionalne manjine koje uživaju ustavnu zaštitu kroz odredbe Ustava RH i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, te su kao takve posebno osjetljive skupine koje trebaju i praktičnu zaštitu. Također, ne možemo se oteti dojmu kako taj slučaj pomalo podsjeća i na spaljivanje liberalnih knjiga 1933. godine pod vodstvom njemačkih studenata, tada pod utjecajem nacističke stranke. Taj događaj su osudile i međunarodne i regionalne novinarske organizacije poput Europske novinarske federacije, Platforme za promociju zaštite novinarstva i sigurnosti novinara Vijeća Europe te Reporteri bez granica, koji su se referirali na kontinuirano zagovaranje na gašenje tih manjinskih novina.
Napadi na novinare su direktni udar na demokraciju, ljudska prava i medijske slobode. Takva erozija demokracije posljedično dovodi do cenzure, autocenzure i straha među novinarima. Sve su to obilježja diktatorskih režima, što je posebno opasno, prvenstveno imajući u vidu činjenicu da zemlje Europe redom bilježe ugrožavanje medijskih sloboda, pa i napada na novinare. (Istočna i Jugoistočna Europa)
Gledajući globalno, pravo na pristup informacijama i medijske slobode su jedno od temeljnih ljudskih prava. Inkorporirane su u nizu međunarodnih, regionalnih i nacionalnih izvora (Opća deklaracija o ljudskih pravima UN-a, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Ustav Republike Hrvatske, Zakon o medijima, Zakon o pravu na pristup informacijama i ostali).
Kao društvo se trebamo ozbiljno pozabaviti problemom napada na novinare, te bi državne institucije trebale uložiti dodatna sredstva za prevenciju napada, kao i političku volju koja bi se trebala radikalno izmijeniti, znajući kako nedostatak političke volje često puta diktira i tijek sudskih postupaka. Možda bi trebalo razmisliti i o tome da fizički i verbalni napadi na novinare dobiju kvalifikatornu okolnost kroz odredbe Kaznenog zakona, te posljedično tome da se i progon za kaznena djela napada na novinare uvijek progoni ex officio, kako bi se moglo adekvatnije odgovoriti na ovu zaista veliku prepreku demokraciji i demokratskom društvu, pa i ljudskim slobodama općenito.
