Piše: Matija Mrakovčić
Istraživanje objavljeno sredinom studenog 2016. godine pokazalo je da se čak 77 posto stanovnika zagrebačke Savice protivi izgradnji crkve u parku u kvartu Trnjanska Savica. Istoimeni park, centralna kvartovska zelena površina i jedini temeljito uređeni park u kvartu, već je desetak godina mjesto prijepora i okršaja. Lokalna župa inzistira na površini parka kao idealnom mjestu za novi pastoralni centar koji uključuje crkvu s 420 sjedećih mjesta, župni ured, dvije dvorane, ured Caritasa, stanove za župnika, vikara i domaćicu, servisne prostore i zvonik visine 45,3 metra. Okupljeni u inicijativu Čuvamo naš park, građani su već 2013. uspjeli zaustaviti gradnju crkve na toj čestici, a borba za park nastavljena je nakon što je župa pokrenula proces dobivanja lokacijske i građevinske dozvole 2016. godine. Borbi se priključila i udruga Pravo na grad, u lokalnom kontekstu najpoznatija po akcijama koje su pokušale očuvati Varšavsku ulicu u središtu Zagreba od smanjenja javnog prostora radi gradnje trgovačkog centra na Cvjetnom trgu, za koji su dozvole izdane pod sumnjivim okolnostima, mijenjanjem Generalnog urbanističkog plana te mimo javnog interesa. Bitka za Varšavsku izgubljena je, no po uzoru na nju probudile su se građanske inicijative u Dubrovniku, Puli i manjim mjestima diljem Hrvatske.
Letak – čuvamo naš park, izvor: cuvamonasark.com
No, zašto je važno pitanje gradskog trga, kvartovskog parka ili brda ponad grada, toliko važno da izaziva interes pojedinaca koji se radi njega grupiraju u inicijative koje provode zagovaračke ili direktne akcije? U pozadini svih tih borbi nalazi se pitanje javnog prostora, prostora otvorenog i dostupnog svim građanima, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, rasu, nacionalnu ili socio-ekonomsku pripadnost i dob. S jedne strane nalaze se prostori za molitvu namijenjeni tek dijelu građana, tržni centar ili golf resort dostupan tek dijelu građana, a s druge otvoreni, javni, svima dostupni prostori koji od svojih korisnika ne zahtijevaju ni određeni ekonomski status niti pripadnost religijskoj zajednici.
U javnom prostoru nije važno tko ste, on pripada svima jednako i pod jednakim uvjetima. Osvještenost ili neosvještenost njegovih korisnika o spomenutim karakteristikama splet je različitih privatnih i društvenih okolnosti, no ponajprije to je pitanje obrazovnog sustava koji od najranijih školskih dana oblikuje stavove i razmišljanja svojih građana. U hrvatskom obrazovnom sustavu građanski se odgoj pojavljuje tek sporadično, zahvaljujući uglavnom entuzijazmu pojedinih nastavnika. Građanski odgoj podrazumijevao bi i promišljanje problematike javnog prostora, kao i pitanja javnih dobara uopće, te bi ideje o njihovom neravnopravnom korištenju redovito nailazile na artikulirani građanski otpor. S obzirom da tome nije tako, građanski aktivizam u Hrvatskoj još uvijek predstavlja “crtice” vrijedne bilježenja.
Nakon što je krajem svibnja na sjednici Gradskog vijeća Zadra najavljeno uklanjanje stabala platana starih osamdeset godina u Ulici Ruđera Boškovića, pravdajući taj potez sigurnošću učenika obližnja osnovne škole, prvo je pokrenuta peticija na Facebooku koju su potpisali mnogi građani. Potom se priopćenjem oglasila udruga Eko Zadar navodeći da su kontaktirali sve nadležne u Gradu Zadru, no da nikakav odgovor nisu dobili. Požalili su se na nedostatak komunikacije nadležnih institucija i građana te zatražili da se utvrdi jesu li stabla zdrava te koliko zaista mogu štetiti i nanijeti opasnost građanima koji prolaze nogostupom. Po pitanju najavljenog proširenja nogostupa nakon sječe stabala, zaključili su da bi veću korist građanima donijelo smanjenje ugostiteljskih terasa uz nogostup nego predloženo uklanjanje drvoreda. “Zašto privatni posjed kao što je ugostiteljska terasa ima prednost pred javnim prostorom – nogostupom i zelenom površinom?”, pitali su tada iz Eko Zadra, ukazujući na ključan problem u pristupu upravljanju gradom.
Krajem lipnja, Eko Zadar je kontaktirao Damira Drvodelića sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu koji je naveo kako procjenu zdravstvenog stanja urbanih stabala treba sagledati s biološke i mehaničke strane. Andrija Vukadin, rukovoditelj Odsjeka za štetne organizme bilja i biljnih proizvoda pri Hrvatskom centru za poljoprivredu, hranu i selo, pregledom je utvrdio da su sve zadarske platane u dobrom stanju osim jedne. Za nju je pretpostavio da je trula iznutra zbog prethodnog rezanja grane koje nije adekvatno sanirano. Suštinski, Vukadin smatra da je jedini problem s platanama taj što svojim korijenskim sustavom podižu asflat na cesti, no smatra kako postoje i druga rješenja za taj problem umjesto njihova uklanjanja. Nakon aktivacije građana i organizacija civilnog društva te informiranja lokalnih medija, naručen je i završen stručni elaborat o zdravstvenom stanju platane te poslan naručitelju, Odjelu za razvitak otoka i zaštitu okoliša Grada Zadra. Eko Zadar zatražio je uvid u dokumente te pozvao na zajedničku suradnju građana i inicijativa s nadležnim odjelima Grada i Nasadima, a Društvo arhitekata predložilo je zajedničku suradnju po pitanju održavanja i kreiranja zelenih površina u urbanim projektima.
Nakon što su preko noći, bez javne rasprave i sudjelovanja građana u donošenju odluke, posječene platane na ulazu u Park Vladimira Nazora i ispred Doma hrvatske mladeži, Eko Zadar organizirao je tribinu na kojoj je sociologinja Željka Tonković naglasila kako je istraživanje za potrebe studije o gradskoj rivi pokazalo da građani žele više zelenila i više javnih prostora, a da su posebno nezadovoljni komercijalizacijom gradskih površina i slabim sudjelovanjem građana u procesima odlučivanja o zajedničkom dobru. Na istoj je tribini sociolog Sven Marcelić istaknuo da se Zadru događa “dubrovački scenarij” – građani iseljavaju iz centra na periferiju, a centar postaje dostupan samo ljudima dubljeg džepa. Iako priča o platanama, a time i javnim prostorima u Zadru, ovime nije završena već je izgledno da će po objavi stručnog elaborata tek započeti prava bitka, platane su “odličan primjer kako se možemo povezati izvan ideoloških priča i prepoznati se u zajedničkom problemu”, kao što je istaknula Tereza Kaurinović iz Eko Zadra. Platane su možda tek prvi korak ka širem prepoznavanju karakteristika javnih prostora i činjenice da ne postoji niti jedan zakonski način da se njegove korisnike, građane, isključi iz njihova besplatnog i svima dostupnog korištenja.
Tvrđave Barone, sv. Mihovil i sv. Ivan, smještene unutar grada, zajedno s tvrđavom sv. Nikole koja se nalazi na ulazu u šibenski kanal, predstavljaju najpoznatije i najvrijednije povijesne ostatke grada Šibenika. Obnovu šibenskih tvrđava europskim novcem mediji ističu kao dobar primjer, dok sami građani često ne dijele takav stav. Razlog tomu je odluka da se ulaz u tvrđave Barone i sv. Mihovil, oduvijek slobodan, nakon obnove počne naplaćivati i stanovnicima grada. Novinar šibenskog neprofitnog portala Tris Goran Šimac tvrdi da Šibenik ima sve manje javnih prostora. Samu obnovu šibenskih tvrđava inicirali su građani – oko neiskorištenih i zapuštenih prostora tvrđava prije osam godina skupila se grupa ljudi koja je od gradskih vlasti zahtijevala da se one obnove da bi ih Šibenčani mogli lakše i češće koristiti. No, bili su izigrani: “To više nisu prostori u javnoj funkciji, ograničen je pristup uvođenjem naplata ulaznica”, kaže Šimac. Trenutno se obnavlja sv. Ivan, no neizvjesno je što će se dogoditi i hoće li odluka o budućem korištenju biti u interesu građana.
Sumnju potvrđuju i riječi Davorke Blažević, glavne urednice portala Tris, koja smatra da se javni prostori u Šibeniku sve više smanjuju i uzmiču pred komercijalnim interesima. “Građanima su još preostali parkovi i samo dio trgova, od kojih je najveći dio pretvoren u ugostiteljske objekte, pa se preko njih još jedva uspije i preći. Glavni gradski trg Poljana, prenamijenjen je u veliko gradsko parkiralište, a nekad je bio šetalište. Namjera je lokalne gradske vlasti izgraditi podzemne garaže, čime bi se, navodno, Poljana vratila građanima i stavila u funkciju kao javni prostor. Ako se garaže ispod Poljane i izgrade, nadzemni dio trga teško će biti ponovno šetnica i realnije je očekivati da se komercijalizira i pretvori u jedan veliki ili niz manjih štekata…”, zaključuje Blažević. Šimac smatra da je za bilo kakvu promjenu potrebno snažno apolitično građansko organiziranje koje bi utjecalo na odluke vlasti i koje bi se oduprijelo stihiji pretjeranog turističkog razvoja i zalagalo za artikuliranu prostornu politiku, koja trenutno u gradu ne postoji.
Pitanje javnog prostora svakako je i pitanje prostornog planiranja, no za njegovu uspješnost nužan je dijalog građana, struke i donositelja odluka, dijalog koji ne postoji u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku, kao ni u Zagrebu. Kao primjer dobre prakse za sada nam može poslužiti Petrinja u kojoj pušu “neki novi vjetrovi”. U gradsku su upravu primljeni novi ljudi koji, kako kažu Palma Miličević i Manda Šalić iz udruge Građanski aktivizam, mehanizme vlasti koriste da bi građane uključili u planiranje prostora i uređenje grada te se po prvi put građane pita kakvim vide svoj grad i njegove javne i zajedničke prostore. U nastavku će spomenutih borbi inzistiranje na participaciji građana biti ključno, a odgoj novih građana još i važniji, ukoliko ne želimo odustati od prostora namjenjenih svima pod jednakim uvjetima.
