Piše: Matija Mrakovčić
Radnički dom u Vukovaru izgrađen je 1897. prema projektu arhitekta Vladimira Nikolića. Ova jednokatna građevina neobaroknog pročelja bila je prvi objekt javne namjene u gradu Vukovaru, a uz ugostiteljske sadržaje imala je i kazališnu dvoranu. Zgradu je gradio veleposjednik Aleksa Paunović kao hotel Grand, a 1918. prodana je novom vlasniku. Kad je 1919. ponovno ponuđena na prodaju, vukovarski radnici osnivaju Zadrugu radnički dom i prodajom zadružnih udjela prikupljaju sredstva kojim hotel otkupljuju. Pretvaraju ga u Radnički dom koji postaje prvi poznati primjer radničkog dioničarstva na ovim prostorima. U to doba u Vukovaru naglo jača radnički pokret te se u Radničkom domu 1920. održava II. kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije koja upravo tamo mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Sljedeće godine KPJ je u potpunosti zabranjen rad. Radnički je dom bio društveni i kulturni centar višenacionalne gradske sredine dok nije višestruko oštećen i djelomično razrušen tijekom tromjesečne opsade grada 1991. godine.
Radovi na obnovi pročelja zgrade u centru grada počeli su tek u svibnju 2011. i trajali su dvije godine, a s obzirom da je zgrada zaštićeni spomenik A kategorije, pri obnovi pročelja trebalo je sudjelovati više od 30 iskusnih restauratora. Europski parlament u obnovi je participirao s milijun eura, dok je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU sudjelovalo s preostalih 640 000 eura. Trošak potpune obnove Radničkog doma procjenjuje se na dodatnih 3 milijuna eura, a od 2013. u obnovu se nije ulagalo. Nakon uređenja pročelja gradsko poglavarstvo istaknulo je buduću namjenu potpuno obnovljenog Radničkog doma: prostor bi zauzeo dio gradskih ureda, dio ureda udruga, u prizemlju bi bili kavana i restoran, a nekadašnje kino koristilo bi se kao multifunkcionalna dvorana.
Trenutno se prizemlje Radničkog doma koristi za različite manifestacije, od sajma proizvoda lokalnih poljoprivrednih gospodarstava do koncerata elektroničke glazbe koje organiziraju udruge. Održavaju se ovdje i tribine i izložbe, no unutrašnjost zgrade u svom je roh-bau obliku potpuno neprimjerena za korištenje tijekom hladnijih mjeseci. Vlastima u Gradu to ne smeta jer njihovi su uredi i dalje na toplome, ugostiteljstvo u gradu čiji udio u nezaposlenosti na području Vukovarsko-srijemske županije iznosi gotovo 27 posto – funkcionira, no predstavnici udruga koje ne obuhvaćaju braniteljske, tradicijske i sportske djelatnosti, iako i većina takvih nema odgovarajuće prostore za rad, ne znaju kada mogu očekivati pomak u uređenju prostora. Iako su nakon dovršetka obnove pročelja provedene konzultacije s građanima, udrugama i manjinskim zajednicama o budućoj namjeni, Grad nije pristupio izradi strategije razvoja grada koja bi uključivala društveno-kulturnu namjenu (ne samo) ovoga prostora.
Radnički dom nalazi se na savršenoj lokaciji u centru grada, okružen samo poslovnim zgradama i nadomak ušću Vuke u Dunav, dovoljne kvadrature da ga istovremeno može koristiti nekoliko aktivnih organizacija za svoje programe. Do 1991. Radnički je dom bio društveni i kulturni centar višenacionalne gradske sredine i mogao bi to biti opet, kad bi gradski oci uopće imali viziju toga što treba građanima njihova grada. Vukovar je administrativno sjedište Županije i po završetku radnog vremena institucija naglo se isprazni, a svi su sadržaji većinu godine uglavnom svedeni na ugostiteljske, komercijalne djelatnosti za koje velika većina građana nema interesa, a ni sredstava. U sretnom spoju besplatnih kulturnih i društvenih aktivnosti koje bi mogao ponuditi Radnički dom, može se naći ostvarenje različitih potreba.
“U Vukovaru općenito nedostaje edukatora, rehabilitatora, logopeda, svih drugih – pedagoga ima svaka škola, psihologa nema baš svaka, a svi ostali nedostaju”, navodi Ivana Dragšić, pedagoginja, koordinatorica za Građanski odgoj i obrazovanje te voditeljica Vijeća učenika u Osnovnoj školi Antuna Bauera u Vukovaru. “Naprimjer, da postoji neka udruga koja bi imala logopeda u Vukovaru, nama bi bilo puno lakše, i bilo bi puno posla. Tražili smo od Ministarstva defektologa, da bude barem jedan za sve škole, no nismo dobili odobrenje. Najbliži je u Osijeku, u Suvagu, gdje su gužve ogromne i teško je doći na red. Imamo velikih problema jer nemamo gdje poslati dijete kojem je potrebna pomoć”.
Republika Hrvatska ima povijest zajedničkih prostora, omladinskih klubova i društvenih domova, u kojima je živjela alternativna kultura, prostora koje je njihovim korištenjem proizvodila lokalna zajednica. Bili su to prostori opuštanja i rada, zabave i važnosti, prostori zajedničkog življenja tema koje su se jednom više ticale jednih, drugi put drugih, ali nijedna nije bila isključena. Svakako, radi se o romantiziranoj verziji vremena u kojem su postojali prostori u kojima su građani dijelili slobodno vrijeme, a nisu nužno plaćali ulaznicu za to. Prostori u kojima se posao dijelio na više generacija, poput otvorenih boravaka za stariju populaciju ili čuvaonica vrtićke djece, ili oboje u jednom. Prostora u sklopu kojih su se nalazili zajednički vrtovi koje uživaju, ali i obrađuju svi, prostora u kojima se razmjenjuje korisno za potrebno, prostora u kojima se uče fizički rad i intelektualne vještine, potiče cjeloživotno obrazovanje različitih društvenih skupina, u kojima se zajednički čita, pleše ili svira. Prostori u kojima se ostvaruje socijalna integracija različitih manjina, prostori za razvoj uradi-sam i društvenog poduzetništva te zelene ekonomije, održive proizvodnje i dijeljenja dobara.
A možda se radi o prostorima koje tek treba osmisliti, prilagoditi svakoj lokalnoj zajednici, njenim potrebama i zajedničkim problemima. Sasvim konkretno, društveno-kulturni centri nov su oblik institucija koji povezuju umjetničko i kulturno sa širim civilno-društvenim djelovanjem. S obzirom na zaista lošu situaciju po pitanju prostora za rad i predstavljanje programa nezavisne kulturne scene u lokalnim zajednicama, u posljednjih nekoliko godina ideja društveno-kulturnih centara počela je dobivati na vidljivosti prvenstveno u tom polju. Kako je ideja društveno-kulturnih centara, prostora zajedničkih aktivnosti, u Europi putem etabliranosti Rote Fabrika, PROGR-a, Melkwega, UFA Fabrika, Verkatehdasa ili Subtopije već postala mainstream, ideja novih prostora društvenosti zadobila je veći fokus u Hrvatskoj.
S jedne su strane kulturni centri koje od klasičnih institucija razlikuje prvenstveno model upravljanja, a koji je iznijela upravo jedna kulturna ustanova, jedina u Hrvatskoj i regiji s modelom javno-civilnog partnerstva, zagrebački Pogon, s druge strane društveni centri koji uključuju u sebe raznolik sadržaj. Sadržaj koji uključuju donekle je naveden u romantiziranom pregledu centara u prethodnom odlomku, no koji je nastao prema postojećim modelima, dakle on je moguć, no teško izvediv bez suradnje lokalne uprave i lokalnog stanovništva.
Otvorenost lokalne uprave prema novim modelima društvenosti, u infrastrukturnom, sadržajnom i upravljačkom pogledu, gotovo je jednoobrazno polje u Republici Hrvatskoj. Rijetki su slučajevi gdje je lokalna vlast donijela odluku o korištenju zajedničke imovine na korist lokalne zajednice, najčešće se radi o davanjima u koncesiju privatnim investitorima koji ih onda pretvaraju u komercijalne sadržaje, ili, gore, prostori ostaju zapušteni i nekorišteni te propadaju, postajući nedostupnim svakome. U Petrinji je iniciran dijalog s Gradom o budućem građanskom centru, kako prostor koji bi trebao obuhvatiti ispunjenje većeg broja potreba građana, nazivaju Palma Miličević i Manda Šalić iz udruge GRAK (Građanski aktivizam), nakladnika portala Grakni.hr. No, do uspostavljanja dijaloga o razvoju lokalne zajednice nije došlo slučajno, iako je možda pogodovao i sretan splet okolnosti.
U proces su organizacije civilnog društva uložile desetljeća uvjeravanja da je njihov rad za opće dobro te su morale stasati dovoljno da znaju raspisati i financijski voditi europske projekte, Grad je trebao preuzeti obaveze poput intervencijskog plana ili uključiti se u projekt razvoja ratom razorenih područja te se suočiti s time da jedino prosperitet zajednice njima može osigurati, pa eto, još jedan mandat. Također, u samu su gradsku upravu primljeni novi ljudi koji mehanizme vlasti koriste da bi građane uključili u planiranje prostora i uređenje grada, a na razini civilnog društva novi akteri koji će koordinirati umrežavanje udruga, zadruga, lokalnih inicijativa i lokalne uprave te Zavoda za zapošljavanje.
U građanskom centru u Petrinji prostor za rad našle bi udruge koje nude usluge za starije osobe, udruge i inicijative u kulturi, osobe s invaliditetom, društveni poduzetnici, obrti, obrazovni programi za sve društvene skupine. Teže zapošljive skupine pronašle bi svoje mjesto na tržištu rada, a velik se potencijal krije u glini. Petrinja je grad gline, kažu Miličević i Šalić, osobama s invaliditetom rad s glinom pomaže pri razvoju motorike, a u gradu postoji jedan jedini lončar. Također, potencijal strukovne škole u Sisku, sa zanimanjima frizera, soboslikara, krojača, nekako se očekivano uklapaju u društvene prostorije, u život društva i građanskog centra. Odjel ugostiteljstva u školi osposobljava mlade osobe s invaliditetom za pomoćne kuhare. Srednja škola u Petrinji ima nekoliko učeničkih zadruga. Braniteljska zadruga radi s drvom. Potencijal je neograničen. Opasnost da se snaga rasprši, a entuzijazam propadne, moguće je preduhitriti samo dobrom organizacijom. Netko sve treba organizirati, a što je lokalna zajednica manja, civilno društvo je manje organizirano.
“Šibenik je relativno aktivna građanska sredina, koja je, međutim, desetljećima bila začahurena u vlastitom osjećaju inferiornosti i zakinutosti, kao alibiju za protestno nebuđenje. Situacija se postepeno mijenja, pa je unatrag zadnjih sedam-osam godina grad pomaknut sa svog tradicionalnog sidrišta na kojemu je komotno stajao ne čineći ništa za sebe”, kaže Davorka Blažević, glavna urednica portala TRIS i novinarka Slobodne Dalmacije. Civilno društvo u Šibeniku funkcionira na razini nekolicine udruga, mahom mladih, zainteresiranih dominantno za generacijske sadržaje više negoli za političke teme. Osim njih, u Gradu djeluju humanitarne i ekološke udruge i pokreti, sindikati, vjerske organizacije, Matica Hrvatska, udruženje arhitekata , društvo za očuvanje šibenskih starina, udruženje novinara. “Civilno društvo postoji, ali više kao nukleus koji se sporo razvija i ne obećava tako skoro izrasti u respektabilnu snagu za brže društvene promjene”, navodi Blažević.
Grad Šibenik prije godinu dana ustupio je dio “narančaste” zgrade, stare tvorničke zgrade u krugu bivše Tvornice elektroda i ferolegura, na korištenje dijelu šibenskih udruga koji se bave mladima. Što se tiče rješavanja problema nepostojanja adekvatnog prostora za organiziranje mladih, radi se o koraku naprijed. Ipak, prostori i dalje nisu u potpunosti adekvatni za potrebe društenog centra, za veća okupljanja ili koncerte, prostor je neopremljen, djelomično derutan i u njega bi svakako trebalo investirati. Također, zgrada se nalazi na atraktivnoj lokaciji za koju je raspisan javni poziv za koncesiju u turističke svrhe. “Grad već godinama pokušava, točnije obećava realizirati projekt multimedijalnog centra u nekadašnjem kinu Odeon, ali za sve se novac nekako nađe, osim za tu vrstu sadržaja. Važno je da je projektantu za njegov rad vrlo dobro plaćeno, a kad će se projekt ostvariti to zbilja nitko ne može prognozirati”, kaže nam Blažević te zaključuje: “Možda bi bilo primjerenije i korisnije da se novac namijenjen za ‘papirnati projekt’ Odeon podijelio između ‘narančaste’ zgrade i pretencioznog multimedijalnog centra, svakom po nešto, pa bi grad nešto i imao. Ovako, skupi projekt stoji jer je preskup, a jeftina obnova zgrade namijenjene udrugama ne može doći na red jer svaka kuna treba za Odeon”.
Nasuprot brojnim spomenicima prosperiteta šibenskog kraja, od kojih je jednog, narančastu zgradu, zauzeo određeni broj udruga, Zadar je grad izrazite infrastrukture vojnih nekretnina. Radi se o pozamašnoj kvadraturi koja bi stavljena na raspolaganje zajednici mogla zadovoljiti različite potrebe. Objekti u užem centru grada interes su udruga i građanskih inicijativa dulje vremena, no ti resursi, nekoć davani po principu “ključ u ruke”, danas stoje devastirani, opljačkani i prepušteni propadanju. U većem prostoru jedino radi Nigdjezemska, funkcionirajući po principima skvotersko-solidarne kulture, bez angažmana u području politika. Zgrada Kazališta lutaka na Jazinama od 2013. je skvotirana jer nije bilo moguće postići dogovor s Gradom oko potpisivanja ugovora o duljem korištenju. Tomu je tako jer zgrade Kazališta ni nema u prostornom planu – predviđena je za rušenje radi realizacije drugih gradskih planova. Po pitanju infrastrukture za rad i predstavljanje rada udruga, u Zadru je najaktivnija nezavisna kulturna scena, koja se organizira od kraja 1990-ih, a prva velika akcija bila je organizacija otpora građana protiv odluke o dodjeli Sveučilištu Doma hrvatske mladeži, sagrađenog 1980-ih njihovim samodoprinosima. No, po pitanju prostora do danas se nije promijenilo ništa, a organizacije su dodano iscrpljene provođenjem programa koja su jedina aktivnost u gradu, uz neadekvatne financijske podrške na razini lokalnog budžeta. O zajedničkim prostorima moći će se razgovarati tek kad civilno društvo i kulturna scena postanu artikulirani otpor dosadašnjim politikama.
