Intervju: Kurikularna je prva reforma u kojoj su sudjelovali praktičari

Nacionalnim okvirnim kurikulumom (NOK) 2010. godine u središte odgoja i obrazovanja postavljen je razvoj kompetencija, uveden kurikulumski pristup planiranju i programiranju nastave, a građanski odgoj i obrazovanje određen kao obvezna međupredmetna tema. Nakon izrade Kurikuluma za građanski odgoj i obrazovanje, krajem 2013. godine osnovano je Stručno povjerenstvo za izradu modela njegovog uvođenja u škole koje je predložilo kombinaciju obveznog predmeta u nekoliko razreda osnovne i srednje škole i međupredmetnu provedbu u svim razredima. Nakon provedene javne rasprave čiji rezultati nisu nikada objavljeni, MZOS naglo okončava rad Povjerenstva i donosi odluku o uvođenju međupredmetnog modela bez stručne i analitičke podloge. Trenutno se GOO provodi kao međupredmetna tema u, barem načelno, svim školama, kao eksperimentalni izborni program u 30 osmih razreda, te u različitim oblicima – izbornim predmetima i izvannastavnim aktivnostima – u nekim školama. Nastavnici kažu da ih je međupredmetni model provedbe administrativno opteretio, nadležna Agencija za odgoj i obrazovanje nije im osigurala redovito stručno usavršavanje i podršku provedbi, a nadležno Ministarstvo preduvjete za rad.

Razgovaramo s Tatjanom Purić, vjeroučiteljicom, koordinatoricom Građanskog odgoja i obrazovanja u Osnovnim školama Ljubljanica i Voltino u Zagrebu, predavačicom GOO-a kao eksperimentalnog izbornog predmeta za 8. razrede i voditeljicom projekta Međugeneracijska solidarnost, te Vesnom Galamboš, predmetnom nastavnicom tehničke kulture i informatike i sindikalnom povjerenicom u Osnovnoj školi Ljubljanica, volonterkom udruge Centar inkluzivne potpore – IDEM.

KP: Tatjana, koordinatorica si međupredmetne provedbe sadržaja Građanskog odgoja i obrazovanja u obje škole u kojima radiš. Na koji je način osmišljena provedba i s kojim se problemima najčešće susrećeš? 

T.P.: Međupredmetna provedba podrazumijeva da se svi profesori trebaju sastati kako bi odabrali neku zajedničku temu koju će moći provoditi na svim predmetima u sklopu svojih nastavnih jedinica. Naprimjer, tema GOO-a je “novac mjerilo rada – rad temeljna ljudska vrijednost”. Tu temu se može integrirati u nastavne sadržaje iz predmeta matematike, likovne kulture, kemije, povijesti, informatike, vjeronauka, tjelesne i zdravstvene kulture. Tijekom obrade nastavnih jedinica iz navedenih predmeta potrebno je učenicima naglasiti da je današnji sat, naprimjer povijesti – nastavna jednica “Djeca radnici u 19. stoljeću i djeca danas” – dio Građanskog odgoja i obrazovanja i povezati s zajedničkom temom, dati im zadatak da napišu svoje mišljenje o današnjem satu za domaću zadaću ili unaprijed osmišljen zadatak. Kada učenici budu imali naprimjer sat vjeronauka, nastavna jedinica “Poštivanje tuđe imovine”, u sklopu sata ću govoriti o vrijednosti rada i pravu na plaću, a učenicima naglasiti da je i ovo dio Građanskog odgoja i obrazovanja. U sklopu izvanučioničke nastave također je moguće integrirati zajedničku temu GOO-a. Na taj način se provodi zajednička tema i na ostalim nastavnim predmetima i tako će učenici shvatiti da se radi o svakodnevnim, primjenjivim stvarima i pojmovima iz svih predmeta.

KP: Često čujemo da određeni predmetni nastavnici ne mogu u svoje sadržaje ukopiti GOO. Vesna, predaješ tehničku kulturu i informatiku. Kakva su tvoja iskustva po tom pitanju?

V.G.: Na primjer, tema je “Proizvodnja upotrebnog predmeta”. Objasni se što je, čemu služi, ali upotrebni predmet se treba proizvesti, kako se proizvodi, napravi se skica, crtež, pribave se alati i materijali, nakon proizvodnje prototipa i ispitivanja, proizvod ide na tržište. Radilo se o serijskoj, masovnoj ili nekoj trećoj proizvodnji, kad se to prodaje – netko će tu zaraditi neki novac. Smisao je u ekonomskoj dobiti, i postavlja se pitanje kako ljudi žive od svoga rada, zašto im treba novac za preživljavanje i slično. Građanski je odgoj uvijek postojao u školama, ovo je samo nova terminologija, ali oduvijek su elementi GOO-a postojali u nastavi, od početka školovanja do kraja fakulteta. Svaka se dimenzija Građanskog može provesti na svakom predmetu. Pitam kolege što rade na sljedećem satu jer meni dolaze prije na informatiku. Na biologiji obrađuju šume pa na informatici naprave prezentaciju o njenim značajkama i važnosti.

T.P.: Na početku je bio problem što je bilo potrebno sjesti, planirati, pisati, osmisliti zajedničke teme i sve realizirati.

V.G.: Što se tiče dodatnih materijala i podrške škole, materijali nekada nisu ni potrebni. Učiteljici matematike kad radi postotke ne treba dodatni materijal da učenicima ukaže na važnost, korisnost i primjenjivost znanja računanja postotaka u životu.

T.P.: Za međupredmetnu provedbu nisu potrebni nikakvi dodatni izdaci niti postoje. Postoji preporuka da učenici imaju svoje mape u koje će, naprimjer, zapisivati što su radili iz Građanskog odgoja na pojedinim predmetima. Bitno je njima to osvijestiti, a to se može na svakom predmetu. Mi, srećom, u našoj školi, kao i u OŠ Voltino, imamo podršku što se tiče dodatnih materijala, tako da to nije problem.

V.G.: Jedino što nemam printer već četiri godine. Dobro, mogu nekako printati preko usb-a. Ali svog usb-a, škola ne da usb, jer nema se novaca (smijeh).

KP: Osnovna škola je prvi susret djece s odgojno-obrazovnim sustavom i jedina je obavezna dionica školovanja. Iz te perspektive, kakvim bi ocijenile položaj nastavnika u osnovnim školama?

V.G.: Osnovna škola je odgojno-obrazovna ustanova koja već dulje vrijeme više odgaja djecu nego što to čine njihovi roditelji. U posljednje vrijeme to se zaista vidi. Od rata se društvo podosta promijenilo i to se možda najbolje vidi u velikom gradu. Danas je tempo života takav da roditelji ne viđaju svoju djecu cijeli dan. Postoje slučajevi da dijete ide u produženi boravak do pet popodne, dok je majka kod kuće nezaposlena pa je i to dijete prepušteno učiteljima. Što se prosvjetnih radnika tiče, moje je mišljenje da 85 posto njih ne bi smjelo raditi u sustavu. Oni imaju znanja, ali to su ljudi kojima se ne bi mogao prepustiti odgoj te djece jer i sami nisu, manje-više, odgojeni. To se vidi u zbornici, na stručnim aktivima… u razgovoru. Biti učitelj ili profesor je poslanje. Izabrao si to zanimanje da ga uistinu obavljaš onako kako treba, da ti je to sastavni dio života, da o toj djeci brineš i skrbiš, da ih podučavaš i odgajaš. To je kompleksan posao i ne možeš samo doći i reći, ja za to nisam plaćen.

T.P.: Svatko tko odluči, izabere, odazove se pozivu rada u odgojno obrazovnom sustavu, svjestan je kako to nije posao u kojem će imati financijski napredak. Zato smatram da se uistinu radi o pozivu i odabiru, a ne samo o poslu. Što se tiče položaja nastavnika u osnovnoj, kao i srednjoj školi, mislim da nije lak, dovoljno poštovan. Osnovna škola je obvezna i često smo izloženi uvođenju promjena koje nisu dovoljno definirane, a nametnute su kao obavezne, dok financijske motivacije nema. Naprimjer, imali smo HNOS koji je propao, nakon nekog vremena ipak je izjavljeno da nije propao, nakon njega je uveden NOK, na temelju njega se radi školski kurikulum, predmetni kurikulum. Naravno da su prosvjetni djelatnici razočarani jer na početku uvođenja promjena sve zvuči kao da će to biti konačno rješenje problema. Nakon nekog vremena više se ne govori o uvedenoj promjeni, praćenju kvalitete i provedbe, nego se samo obavijesti o sljedećem uvođenju, naprimjer kreće kurikularna reforma. Čovjek se pri uvođenju i provođenju takvih promjena unaprijed osjeća frustirano i naravno da pretpostavlja kako radi nešto za što zapravo nije dodatno plaćen, a to će propasti.

Mi, koji se cijelo vrijeme educiramo, nastojimo te promjene provoditi, u praksi smo zapravo zadnji obaviješteni. U kurikularnoj reformi po prvi put su sudjelovali profesori, svi smo na svojim aktivima davali prijedloge što je primjer dobroga… S druge strane, biti učitelj nije više cijenjeno zanimanje. Sve više smo svjedoci da riječ učitelja o učeniku, njegovom radu, ponašanju, upućena roditelju biva rijetko ozbiljno shvaćena. Često smo izloženi pritiscima roditelja na ocjene radi upisa u srednju školu, svi znaju za pet ili su svi uzornog vladanja. Riječ uzoran sama za sebe govori, ali ponekad kad roditelj i učenik čuju da će imati dobro vladanje, automatski shvaćaju da je to nešto loše. Riječ dobro za sebe govori da je netko dobar, a ne loš, ali isto tako nije uzoran. Naravno, postoje roditelji i učenici koji cijene rad učitelja i njegove sugestije, prijedloge, i to je ono što me pokreće i veseli u odgojno obrazovnom radu.

V.G.: Nijedan čovjek koji živi na ovim prostorima ne bi došao liječniku i počeo se derati. Ako mora čekati u redu za informacije kod učitelja, poludi. Liječniku donese kavu i bombonijeru, i da je najživčaniji će trpiti i čekati. Kao i kad uđe u općinu na šalter. Kad dođu u školu, kao da polude, ne poštuju vrijeme informacija, upadaju u razred, izvlače učenike s nastave. Svatko sebi dozvoljava da se ponaša tako. Dijete mora završiti razred i on je gospodar tvoga posla – ako je dobro, dobro je po sebi, ako je loše, jedino si ti kao učitelj kriv. Zanima me kako se određeni učenici ponašaju kad krenu u srednju školu gdje ne moraju proći, koja nije obavezna. Otkad je uvedena važnost ocjena od petog razreda za upis u srednju, stvari su još gore. Pritisak sada kreće od petog razreda. Šalju ti inspekcije, inspekcija uvijek nešto nađe jer da ne nađe ispast će da ne rade svoj posao. Naravno da ljudi imaju odbojnost prema novome, jer doživljavaju previše lošeg u svakodnevnom poslu.

Važno je ovdje istaknuti još jednu stvar, a to je da postoji sve više djece s posebnim potrebama. Od intelektualnih poteškoća, fizičkog invaliditeta, do poremećaja pozornosti. Roditelji ne žele priznati da im djeca imaju poteškoće, pa iako postoje specijalne škole, roditelji inzistiraju da ih se upiše u redovne škole. Sad će se specijalne škole polako gasiti, postojat će mobilni interventni timovi, ali učitelji nisu educirani, ne znaju raditi s tom djecom. Postoje udruge koja imaju svoja učilišta, a pomoći od države nemaju. Organiziraju se edukacije, no učitelji to moraju sami platiti.

KP: U školskoj godini 2014/15, Ministarstvo je uvelo Eksperimentalni izborni program Građanskog odgoja i obrazovanja za 8. razred u 30 osnovnih škola. Tatjana, predaješ GOO upravo na taj način. Kakva su tvoja iskustva i kako je tekla provedba? Kakva je bila podrška nadležnog ministarstva i agencije?

T.P.: Nakon što smo se prijavili za eksperimentalnu provedbu, početkom devetog mjeseca došla je iz Ministarstva obavijest da smo izabrani. Počela je školska godina, sazvala sam roditeljski sastanak na kojem su bili i roditelji i učenici. Učenici su, uz suglasnost roditelja, izabrali GOO. Nastavu sam izvodila, kao i sve aktivnosti predviđene planom i programom, ali problem je bio što od Ministarstva nije došlo rješenje da, kao profesor, mogu izvoditi nastavu. Ravnatelj mi tako zapravo nije mogao dati u zaduženje sat GOO-a. Pisali smo i MZOS-u i Agenciji za odgoj i obrazovanje i Gradskom uredu, ali do prvog mjeseca 2015. pismeno rješenje nismo primili. Svaka institucija je odgovarala da netko drugi treba poslati rješenje. Imali smo skup u Agenciji gdje sam iznijela taj problem, no Agencija je rekla da ne može po tom pitanju učiniti ništa. MZOS i Agencija kao da su dva svijeta, a nalaze se u istoj zgradi. Zanimalo me što će se desiti ako netko dođe, a ja ilegalno provodim predmet, bez dopuštenja – ne postojim službeno kao provoditelj Eksperimentalnog izbornog programa! Dakle, radila sam u jednoj ustanovi moglo bi se reći – ilegalno.

U lipnju 2015. poslala sam upit hoće li se i u školskoj godini 2015/2016. nastaviti provoditi Eksperimentalni program. Upite sam poslala savjetnicima za GOO-a u Agenciji. Odgovor nisam dobila. Zvala sam i telefonski i saznala kako se ništa još ne zna od daljnjoj provedbi Eksperimentalnog programa. Početkom devetog mjeseca stigao je odgovor iz MZOS da se nastavlja provedba. To je značilo sljedeće: školska godina je počela, nemam učenike koji bi pohađali predmet, pa sam u devetom mjesecu morala sazvati roditeljski sastanak na kojem će biti i učenici i krenuti s izvođenjem nastave krajem mjeseca. Jer raspored, satnica, sve je već bilo napravljeno i potrebno je bilo pronaći idealno rješenje za učenike i uskladiti njihove aktivnosti s nastavom. Situacija ove godine također nije ništa bolja. Nastava počinje za pet dana, a još uvijek ne znam hoće li biti provedbe Eksperimentalnog programa jer nikakav dopis u školu nije došao.

Stručni skupovi se organiziraju, skupimo se i pričamo manje-više o istome, i prošle i ove godine tema je bila ista. Najvažnija su mi iskustva ljudi koji su prvi počeli uvoditi GOO, u Čakovcu i Međimurju, to su ljudi koji su me naučili raditi, ljudi koji imaju najviše iskustva i najviše primjera dobre prakse.

Predavati GOO je prekrasno, ali nisu djeca igračke. Prve sam godine imala 28 učenika na izbornom predmetu. Smatram kako sam trebala dobiti rješenje za dva nastavna sata, a dobila sam samo jedan sat nastave. Na jednom od stručnih skupova sam doznala kako su kolege koji imaju 7, 15 ili 32 učenika također dobili samo jedan sat nastave. Metode i oblici rada koji se koriste za provođenje Eksperimentalnog odgoja ne mogu se jednako i kvalitetno provoditi s 7 ili 28 učenika. Sve mi ostvarujemo i radimo, ali ako je riječ o Eksperimentalnoj provedbi, onda bi trebali postojati i drugačiji uvjeti rada, kao i satnica koja ne može svima jednako biti dodijeljena.

S učenicima sam odlučila raditi Projekt građanin jer su imali volje, interesa, ali da bih uspjela educirati učenike i usmjeravati i izraditi projekt, morala sam se posebno s njima nalaziti i raditi. Projekt nisam morala raditi niti sam za to plaćena, ali sam htjela jer su i učenici bili otvoreni za novi način rada, istraživanja, izrade projekta. I u provedbi projekta, edukaciji, pomogla mi je voditeljica Županijskog stručnog vijeća za GOO kojoj sam beskrajno zahvalna. Isto tako zahvaljujem na učenicima što su htjeli dodatno raditi i naučiti nešto novo što će moći primijeniti. Ipak, žalosno je što sam ja morala sebe motivirati, a time i učenike, da je projekt krasan primjer rada i provođenja GOO-a, a nije službeno bilo dovoljno vremena kako bih ga provodila u sklopu nastave. Zato smatram da bi Eksperimentalna provedba, pogotovo ona koja zahtijeva nove metode i pristupe, morala bi imati poseban status, kao i cijeli tim ljudi koji bi trebao surađivati s nama.

KP: U tom kontekstu, treba li nam kurikularna reforma?

V.G.: Apsolutno nam treba kurikularna reforma. Boris Jokić je izuzetno pametan, otvoren, stručan, obrazovan čovjek i zato mu se desilo što mu se desilo, kao i cijeloj Ekspertnoj radnoj skupini. Da je bio agresivan, vjerojatno se ne bi to desilo. Slušala sam čovjeka nekoliko sati i s njim razgovarala iza toga, to su dobre stvari koje bi dovele kompletnu nastavu svih predmeta na jedan novi nivo građanskog odgoja. Više razgovora i praktičnog rada, da djeca više hodaju, a ne da sjede satima. No, za to je potrebno i strahovito puno novaca, a toga nikada nema za obrazovanje. Treba škole opremiti da se eksperiment uopće može provoditi. Dok su radili kurikularnu reformu dobili su garanciju od države da će novaca biti i da će biti odabrano 30 škola u Hrvatskoj gdje će tim stručnjaka dolaziti u škole i biti podrška provedbi, da će se škole opremiti. To je propalo jer je došla druga vlast i to je poražavajuće. To je bilo i očekivano.

T.P.: Kada se počelo govoriti o kurikularnoj reformi i uključenju profesora u izradu, pitalo se i nas učitelje na aktivima o postojećem planu i programu i što bi bilo potrebno mijenjati, svi smo baš bili radosni i govorili, napokon i nas, iz prakse, netko pita za mišljenje. Školska godina je tekla, stalno smo na aktivima slušali o ishodima i svim promjenama koje će se dogoditi. Slušala sam gospodina Jokića. Čovjek je hodočastio od nemila do nedraga preko cijele zemlje kako bi svima predočio što je kurikularna reforma, kako će se provoditi i uistinu s toliko entuzijazma da smo bili uvjereni da će se promjena dogoditi. Ishod znamo – ništa se nije dogodilo. Ponovno se desilo što i prije, propalo je. Ipak, nisam to očekivala. Kvaliteta sadržaja za određene predmete, koju se smatralo spornom, silne rasprave, prosvjedi, ništa nije dalo rezultat. Bilo da je netko bio protiv ili za.

Neću to uopće povezivati s vlašću, ne razmišljam politički u tom smjeru. Problem svega kod nas, čini mi se, nalazi se u traženju drugih modela izvan našeg okruženja – finski model, australijski model, a imamo naš mentalitet, naše škole, našu djecu – od tuda je trebalo krenuti.S jedne strane govori se kako je potrebna promjena jer sadržaj nije prilagođen, previše opterećuje učenike, a s druge strane kada se dogodi uspjeh na međunarodnoj razini, naprimjer iz fizike, matematike, informatike – tada svi plješću i ponosni su na naš obrazovni sustav u kojem, ispada, nešto funkcionira. Zato mislim da to sve propada, jer ne krećemo od sebe. Ako će to biti cjelovita reforma, moramo li ili ne sve promijeniti, što ćemo s ovim što je dobro i uspješno?

V.G.: Ali, kurikularna reforma je predvidjela promjene i izmjene. Ideja je bila uvesti kurikulume eksperimentalno u neke škole i u neke razrede, pa ih u hodu mijenjati. Ako vide da je nešto manjkavo, to bi se mijenjalo i uvodilo novo. To je pravi eksperiment, gdje netko nadzire proces i sudjeluje u njemu.

KP: Tatjana, osim što predaješ Građanski odgoj i obrazovanje kao predmet, prvenstveno si vjeroučiteljica. U tom kontekstu, vrijednosti koje zagovara GOO, poput, naprimjer, jednakosti svih ljudi, mogu biti u suprotnosti s učenjima Katoličke crkve gdje je, naprimjer, odnos među homoseksualnim partnerima drugotan u odnosu na heteroseksualne odnose. Kako uspijevaš istovremeno predavati obje perspektive?

T.P.: Homoseksualnost na satu vjeronauka obrađujem u sklopu nastavne jedinice “Spolnost – dar ili problem”. Kao što se pojam heteroseksualnosti i smisla ljudske spolnosti obrađuje, na isti način učenici se informiraju i upoznaju s pojmom homoseksualnosti. U udžbeniku iz vjeronauka u 8. razredu o homoseksualnosti ne piše ništa diskriminirajuće, nema poticanja nasilja i netolerancije prema homoseksualnim osobama. U udžbeniku piše, prema Katekizmu, “izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskirminacije”. Ukoliko bih na satu vjeronauka čula bilo kakvu uvredljivu rečenicu, naravno da ne bih to dopustila niti bih tolerirala vrijeđanje. Na nastavi GOO-a neću glumiti da nisam vjernik, kao što i učenici koji pohađaju nastavu vjeronauka i GOO ne trebaju skrivati svoje vjersko opredjeljenje. Na nastavi GOO-a tema o jednakosti i pravima će se obrađivati u kontekstu ljudskih prava, narušavanja istih, pronalaženja rješenja za probleme s kojima se susreću. I na nastavi GOO-a ću govoriti o poštivanju svih ljudi, i to očekujem i od učenika. Ne mijenjam svoj pristup problematici na ta dva sata. S obzirom da ja djelujem po kanonskom mandatu, prilikom prijave za provođenje Eksperimentalnog programa GOO-a pitala sam Ured za vjeronauk mogu li poučavati i GOO, za što sam dobila dozvolu. Tijekom Eksperimentalne provedbe jako je puno tema ponuđeno za obradu, a nemoguće je sve obraditi u 15 sati nastave. I iz toga proizlazi da ne moram neke teme obraditi, to jest da ću obrađivati, istraživati one teme za koje učenici pokazuju interes. S jedne je strane to dobro jer učenici zaista uče i postaju aktivni građani, a s druge strane kada se provodi međunarodno ispitivanje NCVVO-a u 8. razredima o GOO-u, mislim da rezultati ispitivanja ne mogu biti mjerljivi jer u svim školama ne obrađujemo iste teme.

KP: No, kad bi GOO postao obvezni predmet, kad bi svi sadržaji morali biti obrađeni, bi li ga onda predavala?

T.P.: Bih, ukoliko bih dobila dozvolu od Ureda za vjeronauk. Ako bi se u planu i programu smatralo nešto spornim, odstupila bih i predavao bi netko drugi.

KP: Početkom prošle školske godine održan je štrajk u kojem nisu sudjelovali svi nastavnici i sve škole, a početkom ove Sindikat učitelja organizirao je prosvjed, kojem se nije pridružio sindikat Preporod, zbog netransparentnog zapošljavanja tehnoloških viškova. Vesna, sindikalna si povjerenica u svojoj školi. Kakvim ocjenjuješ nastavničko organiziranje?

V.G.: Dugogodišnji sam član Sindikata hrvatskih učitelja pa samim time upoznata sa svim pravnim aktima istog, kao i s nekim statističkim podacima. Sindikat hrvatskih učitelja je udruga dragovoljno udruženih zaposlenika u osnovnom i srednjem školstvu u Republici Hrvatskoj. Sindikat djeluje preko županijskih povjereništava te četiri Područna ureda, u Splitu, Rijeci, Osijeku i Zagrebu. U SHU je učlanjeno 811 podružnica čije članstvo čini 28 199 članova u osnovnoškolskim ustanovama. Ove podatke navodim iz razloga što u zadnje vrijeme dolazi do, prema mome mišljenju, nepotrebnih razmirica između Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod i SHU-a. SHU je reprezentativni sindikat u odnosu na Preporod, po broju članova. Ne mislim time ni na koji način umanjiti vrijednost i djelovanje Sindikata Preporod, ali se na razini pregovaranja, jednako kao i na državnoj razini, uvijek pregovara sa strankom koja je reprezentativnija. Što se tiče netransparentnog zapošljavanja, to ne bih komentirala, jer nisam niti u jednoj komisiji koja je za taj segment zadužena. To trebaju rješavati imenovani članovi komisija i predsjednici oba sindikata, a ne sindikalni povjerenici, ili članovi. Ako ne mogu oni, neka to rješavaju institucije ove države kojima je to posao.

Organiziranje učitelja oko prosvjeda ponekad ni mene ne zadovoljava, no svatko ima svoj razlog u koji ne ulazim, jer je to privatna stvar svakog pojedinca. Svakom na dušu, rekao bi narod. Kao sindikalni povjerenik i kao član Sindikata odazovem se na svaki prosvjed, jer smatram da kao zainteresirana strana, kojoj se uskraćuju i ugrožavaju prava propisana Ustavom, Kolektivnim ugovorom i Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, moram to iskazati građanskim neposluhom.