Brojne “europske teme”, poput demokratizacije društva i zaštite ljudskih prava, tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, zaštite prava manjina i izbjeglica, transparentnosti rada institucija i borbe protiv korupcije, mirovnog obrazovanje te zaštite okoliša svoje su uporište u Hrvatskoj pronašle prije svega u organizacijama civilnog društva, i to onima koje danas s razlogom nazivamo braniteljima ljudskih prava u našoj zemlji. Važnost ovih tema hrvatske vlasti prepoznala su tek usporedno s pregovorima o pristupanju Europskoj uniji, koji su službeno započeli 2005. godine. Od te godine pa sve do samog pristupanja Uniji, organizacije civilnog društva promatrale su kako se zbog politike uvjetovanosti one ideje i aktivnosti koje su godinama zagovarale sada postaju vodeća politička pitanja, a njihov se položaj s margine društva gdje su kao “izdajnici” smješteni još 90-ih godina transformirao u donekle relevantne aktere na društveno-političkoj sceni. Odnos vlasti prema OCD-ovima s vremenom postaje sve otvoreniji i receptivniji te se usvajaju brojni mehanizmi koji ukazuju na mogućnosti partnerstva između vlasti i građana – saborski odbori postali su otvoreni za vanjske članove, usvojen je kodeks savjetovanja sa zaintersiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, ukinut je Zakon o golfu, unapređen je Zakon o pravu na pristup informacijama, uspostavljan je građanski nadzor nad tajnim i policijskim službama i slično. Međutim, kako će se ubrzo pokazati, partnerski odnos vlasti prema organizacijama civilnog društva u velikoj je mjeri zapravo bio motiviran udovoljlavanjem zahtjevima koji su dolazili iz Brisela.
Izigrane europske vrijednosti
Nestanak politike uvjetovanosti i činjenica da hrvatsko društvo zapravo nije prepoznalo ”europske teme” i civilno društvo kao potrebne, uviđa se već 2013., kada je Hrvatska službeno postala punopravnom članicom EU-a. U svibnju 2013. godine Građanska inicijativa “U ime obitelji” počela je s prikupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se građani i građanke Hrvatske izjasnili o tome misle li da brak u Ustavu treba biti definiran isključivo kao zajednica žene i muškarca. Pod parolom zaštite “braka i obitelji” kao temeljnih hrvatskih vrijednosti, klerikalne i ultrakonzervativne inicijative izvršile su izravan udar na prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, nastojeći zanijekati legitimnost i vrijednost njihovih obiteljskih i partnerskih zajednica. Nakon prikupljanja potpisa raspisan je referendum, a njegovi rezultati, kojima je Ustav na kraju i promijenjen, ukazali na veoma matematičko shvaćanje demokracije u Hrvatskoj kao vladavine većine nad manjinom. Napad na prava sljedeće manjinske skupine dogodio se već u studenom iste godine. Građanska inicijativa Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u studenom je počela prikupljati potpise za raspisivanje referenduma o pravu srpske manjine da ravnopravno koristi vlastiti jezik i pismo, odnosno ćirilicu. Da je riječ o direktnom napadu na razinu zaštite ljudskih prava koju u Hrvatskoj uživaju nacionalne manjine prepoznao je i Ustavni sud koji je odbacio referendumsko pitanje kao neustavno. Svejedno, sama činjenica da je prikupljeno 526.549 pravovaljanih potpisa, a razdoblje prikupljanja obilježeno incidentima poput razbijanja dvojezičnih ploča u Vukovaru ukazuje na rapidan razvoj veoma zabrinjavajuće klime u Hrvatskoj.
Iliberalni trendovi u Hrvatskoj
Bolest demokracije nije izoliran slučaj Hrvatske. Riječ je o opasnom trendu koji je zahvatio brojne zemlje regije i šire, prije svega Mađarsku i Poljsku. Politika zatvaranja granica bio je odgovor mađarskih vlasti na izbjegličku krizu 2015. godine, ali da zatvorene granice ne mogu zaustaviti ljude u potrazi za temeljnim ljudskim pravima – pravu na život, sigurnost i dostojanstvo – očitovalo se u “preusmjeravanju” izbjegličkog vala na prostore Hrvatske. Izbjeglička kriza Hrvatsku je zahvatila u rujnu 2015. godine, a zemlja je krizu dočekala nespremna, prije svega u kontekstu međunarodne politike, što je kao posljedicu zahlađivanje odnosa s gotovim svim susjedima – Mađarskom, Srbijom i Slovenijom. Nepripremljenost hrvatskih institucija da se suoči sa sve većim brojem izbjeglica koje prolaze njenim teritorijem demonstrirana je i u načinu prihvata, gdje su vlasti i nadležne službe nedovoljno promptno reagirale na situacije koje su zahtijevale hitnu humanitarnu pomoć. Međutim, tamo gdje je zakazala država do izražaja je došla sposobnost i motiviranost civilnog društva i branitelja ljudskih prava da preuzmu i uspješno odrade njezine obveze. Tako je, primjerice, određena ad hoc grass roots inicijativa Are You Syrious? nastala u tom periodu prerasla u relevantnu organizaciju civilnog društva koja danas ima vodeću ulogu u prihvatu i integraciji izbjeglica, ali i zaštiti njihovih prava.
Još jedan pokazatelj koliko su demokratske strukture u Hrvatskoj krhke bila je 2016. godina koju je obilježila kratka, ali razorna iliberalna Vlada. Njen dolazak na vlast omogućili su nezdovoljavajući socio-ekonomski uvjeti u kojima se zemlja već godinama nalazi, a koji predstavljaju olakotnu okolnost za potenciranje i raspirivanje političkih tenzija, posebice oko duboko polariziranih pitanja kao što su prava LGBTIQ osoba, reforme obrazovanja, ženskog prava na izbor te nasilje prema izbjeglicama i sekuritiziranje migracija. U vrlo kratkom roku ugroženo je mnogo – izvršen je pritisak na slobodu izražavanja i neovisnost medija, rad pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za djecu, financiranje civilnog društva i obrazovnu reformu, uz pozivanje na povratak tradicionalnim vrijednostima te propuštanje sankcioniranja govora mržnje. Na udaru iliberalne vlade našli su se i branitelji ljudskih prava čiji se prostor djelovanja nije nastojao ograničiti samo nametanjem financijskih restrikcija i političkih prijetnji, nego i aktivnim manipuliranjem medijskim prostorom s ciljem uništavanja njihove reputacije. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju iste godine, Vladi je izglasano nepovjerenje.
Kontekst u kojem su 2017. i 2018. djeluju branitelji ljudskih prava možda nije obilježen vlašću koja je direktno usmjerena na ugrožavanje izborenih prava, ali društveno-politička klima koja je ostala iza iliberalne vlade 2016. godine prisutna je i danas. Protekle su godine obilježili veoma ozbiljni napadi na ženska reproduktivna prava i prava LGBTIQ osoba, i to aktivnim širenjem neistina o Istanbulskoj konveniji te manipuliranjem javnošću. Svjedočili smo paljenju dječje slikovnice koja tematizira postojanje različitih obitelji, prikupljanju potpisa za referendum kojim se nastojalo predstavnike manjina u Saboru izuzeti u zasebnu skupinu, sve drastičnijem urušavanju javnog medijskog servisa i napadima na slobodu tiska te policijskom nasilju prema izbjeglicama na granicama i u dubini teritorija, kao i pritisicma na branitelje ljudskih prava. Hrvatska u ovom trenutku možda nema iliberalnu vlast, ali ni institucionalne i političke strukture koje se dovoljno brzo i angažirano odupiru ugrozama zdravlja njene demokracije.
