Branitelji ljudskih prava na udaru restriktivnih politika

Politički i institucionalni pritisak te ograničavanje rada organizacija civilnog društva koje svojim radom zagovaraju i promiču ljudska prava globalni je trend koji je posljednjih nekoliko godina uzeo maha i ne izgleda kao da bi se uskoro mogao zaustaviti, pogotovo uzmemo li u obzir društveno-političku situaciju diljem Europe.

Posljednje CIVICUS-ovo istraživanje pokazuje kako su brojne demokracije narušene izborom ekstremističkih vođa koji ne mare za ljudska prava, dok su istovremeno nasilje, nasumična zastrašivanja, pa čak i ubojstva aktivista za ljudska prava u porastu diljem i starog kontinenta, ali i cijeloga svijeta. Vladajući organizacijama civilnog društva za ljudska prava nameću sve strože i rigoroznije uvjete na pristup međunarodnim donatorima, a upravo one zemlje u kojima se najviše steže omča oko ljudskih prava su najčešće one koja na te izvore financiranja najviše i računaju. Organizacije nastoje ostvariti financijska sredstva iz međunarodnih fondova jer su u njihovim domicilnim zemljama takvi fondovi ili nedostatni ili nepostojeći. Među njima su i zemlje Balkana, Kavkaza i Istočne Europe, regije u kojima djeluje Human Rights House Foundation koja je nedavno objavila izvještaj “Funding civil society: How adaptable international donors can support organisations under increasing restriction”, a kojim se nastoji adresirati spomenute probleme – kako da se i organizacije i donatori snađu u ovoj nezahvalnoj situaciji i da nastave, unatoč restrikcijama, zagovarati i promicati ljudska prava. U izradi izvještaja sudjelovala je i Kuća ljudskih prava Zagreb, prikupljanjem podataka o situaciji u Hrvatskoj.

U srpnju 2014. godine, tada još uvijek premijer, predsjednik Mađarske Victor Orbán izjavio je kako u Mađarskoj “nemaju posla s članovima civilnog društva, nego s plaćenim političkim aktivistima koji potpomažu strane interese” u toj zemlji, a ruski je predsjednik Putin 2012. godine donio odredbu kojom se sve organizacije civilnog društva koje primaju financijska sredstva iz inozemstva, a uključene su u “političke aktivnosti” moraju registrirati kao “strani agenti”, što na neki način invocira špijunažu i oslikava stav Rusije prema organizacijama civilnog društva. Međutim, Mađarska i Rusija daleko su od izoliranih slučajeva – bitke s organizacijama civilnog društva zagovarateljicama ljudskih prava vode se na svim frontovima, pa slične slučajeve nalazimo i u Bjelorusiji, Azerbajdžanu, Ukrajini, Srbiji, Etiopiji, Indiji, Egiptu, a i u Hrvatskoj.

CVICUS, međunarodna nevladina organizacija koja ima za cilj jačanje civilnog društva u cijelom svijetu, stanje civilnog društva u Hrvatskoj svrstava pod kategoriju “suženog”. Zemlje koje se nalaze u toj kategoriji ocijenjene su kao ono u kojima postoji pravo na slobodno udruživanje i mirno okupljanje pojedinaca i organizacija civilnog društva, ali uživanje tog prava nije potpuno, odnosno vlastodršci ih nerijetko u određenoj mjeri opstruiraju. Ova se oznaka također odnosi i na medije koji su u zemljama “suženog” stanja civilnog društva pluralni samo u svojoj brojnosti, dok država nastoji ograničiti pluralnost mišljenja i kritike strogim zakonskim rješenjima (primjerice kleveta) i političkim pritiscima na vlasnike medija. Integralni dio prava na slobodu udruživanja upravo je pristup financiranju, a to uređuju i međunarodni dokumenti, prije svega Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima i UN-ova Deklaracija o braniteljima ljudskih prava. Drugim riječima, pravo na udruživanje ne znači puko okupljanje i registriranje skupine građana koji dijele zajedničke interese u udruge, već garantira takvim udruženjima i asocijacijama da neometano provode svoje aktivnosti korištenjem ljudskih, materijalnih i financijskih resursa koji mogu dolaziti kako iz domaćih, tako i iz inozemnih izvora.

Ograničavanje inozemnog financiranja pokazalo se kao učinkovita metoda vladajućih da jednako tako ograniče i djelovanje organizacija civilnog društva, odnosno ometaju pravo na slobodno udruživanje te utječu na nezavisnost organizacija civilnog društva. Osim toga, sam proces pristupanja inozemnim izvorima financiranja nerijetko je opterećen izdašnom i iscrpljujućom administracijom, za što mnoge organizacije jednostavno ne posjeduju dovoljno organizacijskih kapaciteta kako bi se time bavile. Pretjerano strogi kriteriji i način prijave, predugo čekanje i općenito manjak fleksibilnosti također opstruiraju rad i financiranje organizacija civilnog društva koje štite i promiču ljudska prava. Nerijetko se neke od njih jednostavno ne uspiju izboriti s raljama birokracije i suočene s nepovoljnim promjenama, prisiljene su zatvoriti vrata svojim korisnicama. Upravo ovakve situacije nalazimo u domaćem kontekstu – kada su 2016. godine Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva sredstva umanjena za 30 posto, mnoge su pružateljice socijalnih usluga prestale sa svojim radom, a ionako ugrožene skupine, poput primjerice osoba s invaliditetom, posebice u ruralnim područjima, ostale su bez socijalnih usluga koje im država na koncu nije kompenzirala vlastitim programima socijalne pomoći. Najveća ironija leži upravo u tome što brojne europske nacionalističke vlade pod parolom patriotizma i ispraznih obećanja o poboljšanju životnog standarda mobiliziraju birače te bivaju izabrani, a potom ih donošenjem ovakvih restriktivnih politika ostavljaju na cjedilu.

Ono što je oduvijek bila differentia specifica civilnog društva upravo je njegova neovisnost o vladajućim strukturama i uloga budnog oka koje bdije nad njima, ne ustručavajući se prozvati ih kada ne djeluju u najboljem interesu građana/ki koji su ih izabrali. Njihova watchdog funkcija, otvoreno kritiziranje vlasti, zahtijevanje promjene onih politika koje manje ili više direktno krše temeljna ljudska prava i pozivanje na odgovornost političara da ispune svoja, uglavnom vrlo ambiciozna, predizborna obećanja, kao i pridržavanje međunarodnih propisa i dokumenata glavni su razlozi zbog kojih vladajući nastoje utišati njihove glasove. Budući da im ne mogu dokinuti djelovanje, vladajući se dosjećaju različitih načina kojima će im isto barem otežati. Međutim, vladajući također moraju znati da te glasove neće olako utišati, čak ni upornim zastrašivanjem ili onemogućavanjem financiranja, a upravo spomenuti izvještaj “Funding civil society: How adaptable international donors can support organisations under increasing restriction” HRHN-a može poslužiti kao alat u toj borbi. Nezahvalne okolnosti u kojima su se našle organizacije civilnog društva samo znače da moramo biti kreativni i adaptirati se promjenama pronalaskom novih načina kojima ćemo se protiv njih boriti. Kako sugerira Izvještaj, prava je promjena moguća samo ako donatori adaptiraju svoje prioritete i prihvate činjenicu da je borba za društvenu pravdu dugotrajna te da se ne može, barem ne uvijek, kvantificirati i prikazati u kvartalnim izvještajima. Dapače, ona može trajati generacijama, ali i sam proces jednako vrijedan je kao i ishod do kojega se nastoji doći.

U spomenutom izvještaju HRHN donosi preporuke za osnaživanje organizacija civilnog društva koje neće posustati u borbi za promicanjem i zagovaranjem ljudskih prava, ali i njihovih partnerstva s inozemnim donatorima koji ih u tome žele podržati i zajedničkim snagama nadići prepreke koje pred njih predstavljaju lokalne vlade. Izvještaj donosi četiri preporuke koje su utemeljene na rezultatima istraživanja: održivost, fleksibilnost, koordinaciju i neovisnost.

  • Fleksibilnost se odnosi na podudarnost između subvencija i lokalnih potreba onih zemalja u kojima se one dodjeljuju. Naime, međunarodni donatori obično angažiraju nezavisne stručnjake kako bi raznim konzultacijama ispitali potrebe specifične za svaku zemlju. Međutim, pri krojenju shema dodjela bespovratnih sredstava jednako je važno uključiti organizacija civilnog društva koje djeluju u zajednicama i najbolje su upoznati s njezinim potrebama, kao i dozvoliti prenamjenu tih sredstava, posebice u nekim iznimnim okolnostima. Kako bi suradnja prosperirala, donatori trebaju uzeti u obzir specifičan kontekst svake zemlje i u skladu s njime postavljati svoja očekivanja.
  • Održivost sugerira kako podrška u vidu financijskih sredstava treba biti promatrana kao investicija, a ne subvencija, ponajviše zato što je borba za ljudska prava dugoročan cilj čije je rezultate vrlo teško primijetiti odmah i uvelike ovisi o brojnim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima unutar kojih se odvija. Donatori trebaju uzeti to u obzir, povećati svoju fleksibilnosti i prilagoditi metode izvještavanja o poduzetim aktivnostima, omogućiti višegodišnje, obnovljive donacije i pružiti političku podršku organizacijama koje podupiru.
  • Koordinacija kao treća preporuka od vitalne je važnosti i inozemni bi donatori trebali poticati partnerstvo između samih organizacija civilnog društva dozvoljavajući im da se na natječaje za dodjelu sredstava prijavljuju zajedno. Kako bi proces financiranja bio što uspješniji i transparentniji, donatori bi trebali inzistirati na suradnji s drugim donatorima, komunicirati sa svojim korisnicima subvencija i davati im povratne informacije o njihovu radu, poticati partnerstva i koalicije. Također, veoma je važno uskladiti procese prijave i izvještavanja o aktivnostima organizacija. Budući da su organizacije nerijetko prijavljene na nekoliko projekata kod raznih donatora, administrativni teret koji iz toga proizlazi nepotrebno crpi ljudske kapacitete koji bi u suprotnom mogli biti usmjereni na neke više ciljeve ili jednostavno kvalitetniju provedbu projektnih aktivnosti.
  • Posljednja se preporuka odnosi na neovisnost i sigurnost korisnika bespovratnih sredstava i ona donatorima treba biti na vrhu liste prioriteta. Organizacije civilnog društva koje nastoje ostvariti novčana sredstva iz međunarodnih fondova za takvim izvorom financiranja posežu upravo iz razloga što zemlja u kojoj djeluju nije naklona njihovim aktivnostima. Dapače, progoni ih, kriminalizira ili jednostavno ne(dostatno) raspisuje natječaje kojima bi ih financirala. Međutim, partnerstvo utemeljeno na čvrstom međusobnom povjerenju između donatora i organizacija pokazuje da je takva situacija neprihvatljiva i da postoje akteri koji će se protiv toga boriti. Svejedno, iako primaju novčanu pomoć od donatora, donatori trebaju biti svjesni da organizacije civilnog društva moraju biti i ostati neovisne kako bi ostale vjerne svojem cilju i funkciji.

Nedavna događanja na europskoj društveno-političkoj sceni svakako nisu ona kojima bismo se nadali, posebice uzimajući u obzir lekcije iz povijesti koje (ni)smo naučili. Rastući ekstremizam, nesigurnosti, dokidanje ljudskih prava, kao i ograničavanje onih organizacija koje se za njih nastoje izboriti predstavljaju veoma važne izazove pred kojima svakako ne treba ustuknuti, nego pronaći načine da im se suprotstavimo. Novi izazovi zahtijevaju nove pristupe, kako od strane samih organizacija, tako i od donatora koji ne smiju posustati pred njima. Brojni autokrati u Europi i u svijetu prilično su kreativni u osmišljanju načina kojima će ljudskopravaškim organizacijama omesti djelovanje, a nerijetko jedni drugima služe kao inspiracija u donošenju restriktivnih politika. Upravo zato više nego ikada donatori, aktivisti i organizacije civilnog društva moraju pokazati da “neće proći” i nastaviti zajednički raditi za bolje i pravednije društvo.

 

Piše: Sara Sharifi