“Prijatelji građanske slobode moraju upamtiti što je stavljeno na kocku:
sudbina univerzalnosti ljudskih prava i, u konačnici, jamčevina mira.”

– Miklós Haraszti, mađarski autor, sveučilišni
profesor i zagovaratelj ljudskih prava. Trenutno
je posebni izvjestitelj UN-a za stanje ljudskih
prava u Bjelorusiji

U posljednjih nekoliko godina, na krilima ekonomske, a potom i migrantske krize, Europu je zapljusnuo snažan val nacionalizma i radikalizacije. Erdoğan u Turskoj, Orbán u Mađarskoj, Le Pen u Francuskoj, Wilders u Nizozemskoj, Kaczyński u Poljskoj tek su neke od novih sila u Europi na kojima se gradi dihotomija između liberalne i neliberalne demokracije, progresivne i regresivne Europe. Prva predviđanja u ovom smjeru iznio je još prije dva desetljeća Fareed Zakaria u svom proročkom članku “The Rise of Illiberal Demoracy” u kojem je upozorio na krhak i ranjiv karakter demokracije te ukazao na zabrinjavajući trend rasta pojavnosti takozvanih neliberalnih, krnjih, demokracija – demokracija u kojima demokratski izabrane vlasti “rutinski ignoriraju ustavom određene granice svoje moći, uskraćujući pritom svojim građanima temeljna prava i slobode”. Doista, danas svjedočimo epidemiji donošenja restriktivnih zakona kojima se nastoji suziti prostor slobode u demokratskim društvima. Igrajući na kartu emocija, pod krinkom nacionalizma i širenjem osjećaja lažne pripadnosti, podiže se novi “berlinski zid”, onaj između “nas” i “njih”. Na vlast dolaze autoritarni vlastodršci koji započinju preoblikovanje demokracije u kojoj pobjednik “autoritarno” određuje sva pravila. Kao produkt te igre “prerušavanja”, u mnogim državama s demokratski izabranim vlastima građanska i politička prava sustavno su derogirana i zanemarivana. S ciljem manipuliranja masama, stupovi demokracije poput vladavine prava, trodiobe vlasti, nezavisnog sudstva, poštovanja prava manjina, slobode govora, slobode medija i slobode okupljanja sistemski su ignorirana ili zloupotrebljavana. Drugim riječima, koncept demokracije sveden je na puko višestranačje, dok ostale temeljne komponente za pretpostavku funkcioniranja demokratskog društvenog uređenja pokušava ugušiti ili institucionalno marginalizirati.

Brojke ne lažu: prostor slobode se sužava

U prilog tome govori i izvještaj Freedom House Networka za 2016. godinu. prema kojem su politički uspjesi populističkih i nacionalističkih snaga izdvojeni kao glavni uzroci višegodišnjeg uzastopnog opadanja stope globalne slobode. Štoviše, nalazi pokazuju da je urušavanje političkih prava i građanskih sloboda postalo simptomatično za niz “slobodnih“ država, uključujući i države iz našeg okruženja – Mađarsku i Poljsku – koje su još do nedavno smatrane primjerima uspješnih demokratskih tranzicija. Istovremeno, The Economist Intelligence Unit (EIU), institut prestižnog časopisa The Economist, objavio je svoj godišnji Svjetski indeks demokracije za 2016. godinu prema kojem se Hrvatska našla na 54. mjestu u kategoriji “manjkavih demokracija”, zajedno s Ganom. Za usporedbu, sve države Europske unije, s izuzetkom Rumunjske, plasirale su se iznad Hrvatske. Dodatno zabrinjava i poražavajuća činjenica da je, prema istraživanju Globsec foruma provedenom u sedam država članica EU-a i NATO-a s područja srednje i istočne Europe, čak 37% ispitanika iz Hrvatske izrazilo preferenciju prema autoritativnom u odnosu na liberalno-demokratski stil vladanja dok je svega 56% ispitanika podijelilo stav da je liberalna demokracija najučinkovitiji i najbolji ustroj vladanja. Silazan trend u potpori liberano-demokratskim vrijednostima pokazali su i rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo o demokratskim potencijalima mladih koji su iznova podcrtali da u Hrvatskoj postoji “veća potpora autoritarnom nego demokratskom načinu vladanja te većinsko nezadovoljstvo stanjem demokracije u Hrvatskoj.” Kada se tome pridodaju rezultati najnovijeg istraživanja Centra za mirovne studije “Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj u 2017.” vidljivo je da se pod utjecajem političke nestabilnosti i slabljenja institucija promovira neofašizam i neoustaštvo dok su “elementi neokonzervativizma i povijesnog revizionizma čak [su] i operacionalizirani u nekim javnim politikama te odlukama nacionalnih i lokalnih vlasti”.

Bolesna demokracija: etnocentrizam i “kulturni rat”

U cilju razumijevanja “oboljelih” neliberalnih demokracija Kuća ljudskih prava Zagreb u suradnji s Human Rights House Foundation i partnerima iz Hrvatske, Poljske, Mađarske i Srbije objavila je izvještaj “Otporom prema krnjim demokracijama Europe: Razumijevanjem scenarija neliberalnih vlasti do uspješnijeg otpora” u kojem je predstavljena komparativna studija na slučajevima, Hrvatske, Mađarske, Poljske i Srbije. Namjera studije je identifikacija obrazaca političkog ponašanja i praksi kojima se podriva vladavina prava, urušavaju ljudska prava i temeljne slobode i marginaliziraju manjine te predstavljanje primjera najuspješnijih iskustava borbe protiv neliberalne vlasti.

Predstavljanje izvještaja "Otporom prema krnjim demokracijama Europe: Razumijevanjem scenarija neliberalnih vlasti do uspješnijeg otpora" u sklopu međunarodne konferencije "Il(l)iberal democracies: Europe between democracy and autocracy" koja se održala 8. i 9. prosinca u Kinu Europa. Photo by: Dag Oršić

Predstavljanje izvještaja “Otporom prema krnjim demokracijama Europe: Razumijevanjem scenarija neliberalnih vlasti do uspješnijeg otpora” u sklopu međunarodne konferencije “Il(l)iberal democracies: Europe between democracy and autocracy” koja se održala 8. i 9. prosinca u Kinu Europa. Photo by: Dag Oršić

Pritom, kako navodi izvještaj Kuće ljudskih prava, treba jasno razlučiti da “dok nacionalizam ne mora nužno biti pokretačka ideološka snaga, on je snažna platforma za mobilizaciju na osnovi identitetskog “prepoznavanja”, što se jasno može uočiti u etnocentrističkoj, suverenističkoj i domorodačkoj retorici populističkih stranaka.” Ovo, nadalje, pridonosi prepravljanju povijesti i kulture kroz revizionizam, ali i demonizaciji branitelja ljudskih prava i organizacija civilnog društva koji su, u očima vladajućih političkih figura i njihovih pristalica, ujedno glavni kritičari svega što je “naše” i zagovaratelji nekakve apstraktne ideje o europskim, “tuđim” vrijednostima. Na primjeru Hrvatske, Mađarske i Poljske najbolje je vidljivo u kolikoj mjeri postojanje konstruiranih narativa o prošlosti pridonosi zadobivanju podrške širih masa ljudi i služi kao efektno opravdanje pri donošenju novih javnih politika. U Hrvatskoj je u pohod na nevladine udruge i neprofitne medije krenuo tadašnji ministar kulture, Zlatko Hasanbegović. Njegov “kulturni rat” proizveo je lavinu negativnih reakcija priuštivšti tako Hrvatskoj bolan vanjskopolitički šamar. Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Nils Muižnieks iskazao je zabrinutost zbog arbitrarnog rezanja financijske pomoći organizacijama civilnog društva i upozorio na posljedice koje neadekvatna zaštita pluralizma javnih medija i dokidanje neovisnosti regulatornog tijela za elektroničke medije mogu imati na demokraciju i medijske slobode. Svoje negodovanje situacijom u Hrvatskoj izrazila je i Međunarodna alijansa za sjećanje na holokaust (IHRA) koju je, prenose Novosti, između ostalog, zanimala i “filoustaška prošlost ministra Zlatka Hasanbegovića, kao i razlozi niza revizionističkih tendencija u javnom prostoru, s naglaskom na povijesnu rehabilitaciju NDH”.  

Iako je Hrvatska, limitirana nedovoljno velikom parlamentarnom većinom, u vrijeme neliberalne vladavine Domoljubne koalicije bila daleko od preoblikovanja ustavnog okvira i apsolutne derogacije ljudskih prava o kakvima smo svjedočili u Mađarskoj ili kardinalnog sužavanja demokratskog prostora kakvo se dogodilo u Poljskoj, ni koalicijska vlada HDZ-a i Mosta po dolasku na vlast nije se ustručavala koristiti različite metode pritiska na regulatorna tijela, nezavisne institucije i nezavisne medije. Pored čistke na Hrvatskoj radioteleviziji, pod parolom da javni diskurs mora reflektirati nacionalne interese, tadašnja je vlast nametnula cenzuru i izmijenila sadržaj i program javnog medijskog servisa, srezala financijska davanja nezavisnim medijima, isprovocirala podnošenje ostavke predsjednice Vijeća za elektroničke medije te odbila izvješće Pučke pravobraniteljice, kao i ono Pravobraniteljice za djecu. Time je, kroz prljave kampanje, javno diskreditiranje i zastrašivanje, uz političke pritiske i financijska ograničenja, dovedena u pitanje ljudska sigurnost i uživanje ljudskih prava.

Image Source: OrangeWebsite

Hrvatska u limbu neliberalne demokracije

Iako te Vlade više nema, nepobitno je da, kada usporedimo društveno-politička kretanja u Hrvatskoj i gore navedene podatke iz istraživanja s već viđenim situacijama u Mađarskoj i Poljskoj, mjesta za zabrinutost svakako ima.

Premda je dolazak premijera Andreja Plenkovića na čelo Vlade dočekan s optimizmom, revizionističke tendencije u javnom prostoru kao i javni linč na nevladine udruge i dalje su prisutni. Nije uopće dvojbeno da Hrvatska danas, s postojećim političkim uređenjem, nominalno ne spada u kategoriju neliberalnih demokracija, međutim Hrvatska je de facto zapela u limbu neliberalne demokracije.  Bujanje hegemonističke krajnje desne frakcije unutar vladajućeg HDZ-a i snažna uplitanja Katoličke crkve u državna pitanja imaju ozbiljne reperkusije na stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i dovede u pitanje privrženost  Hrvatske univerzalnim načelima ljudskih prava, a samim time i pripadnost demokratskom progresivnom svijetu na međunarodnom planu. Revizionizam i negacionizam kojima se reinterpretiraju općeprihvaćena povijesna stajališta i poriče Holokaust, relativizacija zločina i nesposobnost za suočavanje s nedavnom ratnom prošlošću, javno zagovaranje kriminalizacije abortusa i jačanje diskriminacijskih i ksenofobnih stavova, trenutno su najznačajniji dokazi postojanja autoritarnih tendencija u Hrvatskoj, ali i najbolji pokazatelji nepostojanja konsenzusa među vladajućom elitom o prihvaćanju temeljnih vrijednosti ljudskih prava kao temelja političkog djelovanja. Unutarstranačka previranja i dosad neuspješni pokušaji premijera Plenkovića da zauzda ultrakonzervativna stremljenja među svojim stranačkim kolegama i kolegicama izravna su opasnost za očuvanje sadašnje razine zaštite ljudskih prava ali i barijera daljnjem proširivanju sloboda u Hrvatskoj. Zasad, Hrvatska se u velikoj mjeri još uvijek pridržava dobrovoljno prihvaćenih međunarodnih standarda za zaštitu i poštivanje ljudskih prava. No, nije teško zaključiti da politika slabog otpora prema utrakonzervativnom dijelu HDZ-a i Katoličke Crkve, ujedno najglasnijim zagovarateljima tradicionalnih, kršćanskih vrijednosti, pogubno djeluje na vladavinu prava i stanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Prvi na udaru su pripadnici nacionalnih, etničkih, vjerskih, seksualnih i drugih manjina te pripadnici ranjivih skupina.

Politika na više kolosijeka

Premda se Plenković vodi umjerenom retorikom i politikom stabilnosti, posljednji alarm upozorenja da premijer ipak ne drži sve konce u svojim rukama, oglasio se u studenom ove godine prilikom izglasavanja rezolucije Europskog parlamenta o stanju vladavine prava i demokracije u Poljskoj kojom se poljsku Vladu poziva na postupanje u skladu s europskim instrumentima i mehanizmima za zaštitu ljudskih prava, poštovanje prava na okupljanje i prava na privatnost te neovisnost sudstva i, u konačnici, na stvaranje otvorenog, pluralističkog društva i jačanje javne participacije. Koliko su zapravo jake utrakonzervativne struje unutar samog HDZ-a pokazali su eurozastupnici vladajućeg HDZ-a u Europskom parlamentu glasanjem protiv navedene rezolucije zbog amandmana kojim se nastoji regulirati područje ženskih reproduktivnih prava, teme oko koje se već duže vremena lome koplja kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu. Dakle, iako se rezolucija primarno hvata u koštac s tamošnjim destabiliziranim i monopoliziranim pravosuđem koje predstavlja sistemsku prijetnju vladavini prava i ugrožava standard ljudskih prava u Poljskoj, u fokusu naših europarlamentaraca našao se upravo “sporni” amandman, a gest HDZ-ovih parlamentaraca pokazao se kao ultimativna potvrda da su tradicionalne vrijednosti i neokonzervativizam glavni prioritet na temelju kojeg su spremni graditi svoju politiku ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Premda su pod utjecajem Plenkovićeve intervencije HDZ-ovi euro-zastupnici korigirali svoje glasove u suzdržane, vidljivo je da se ideološki rascjep liberalizam-konzervatizam preslikava na političke podjele te da se politika unutar samog HDZ-a vodi na više kolosijeka. Ovisno o tome tko će prevagnuti ovisit će i kompletna vrijednosna politika ljudskih prava.

Zarobljene institucije i ideološka privatizacija javnih politika

Ono što je također iz ove nemile situacije postalo jasno je da, osim što nema usuglašenu unutarnju politiku ljudskih prava, Hrvatska nema ni konzistentnu, unisonu vanjsku politiku en général, a pogotovo ne u području ljudskih prava. Među glavnim pretedentima Nacional vidi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koja kroz Inicijativu Triju mora i šurovanje s Donaldom Trumpom Hrvatsku svrstava sa zemljama Višegradske skupine, i premijera Plenkovića koji teži slijediti Junckerov mainstream. No, sljedeće pitanje koje se spontano nameće je svakako ono o stupnju utjecaja bivšeg potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih i europskih poslova, a danas političkog tajnika HDZ-a Davora Ive Stiera na političko kretanje Hrvatske i sveukupnu situaciju ljudskih prava u Hrvatskoj. Iz perspektive ljudskih prava, kada govorimo o važnosti utjecaja donositelja odluka na stanje ljudskih prava Ruth Gavinson upozorava da “privlačnost ideje o ljudskim pravima proizlazi iz mogućnosti da nadiđu specifične aranžmane koje im nameće konkretan pravni sustav i pruže vanjske kriterije za evaluaciju. Međutim, provedba ljudskih prava zahtijeva političku snagu”. Drugim riječima, “institucionalno, kada ne postoji kontroverza po pitanju prava, nije veoma bitno tko donosi odluke. Pretpostavka je da će svi donositelji odluka težiti sličnim odlukama. Kada kontroverza postoji, identitet osobe koja je ovlaštena za donošenje odluka može utjecati na sami ishod odluke”. Koliko to može biti opasno za stanje ljudskih prava uvjerili smo se na primjeru Hrvatske kada je Stier svojedobno, za vrijeme svog ministarskog mandata, privatizirao proces donošenja političkih odluka na nacionalnom i međunarodnom planu, uključivo s odlukama iz područja ljudskih prava. Svojim odlukama samostalno je nametnuo konzervativni zaokret u hrvatskoj unutarnjoj i vanjskoj politici etabliravši se pritom kao aktivan protivnik politika rodne ravnopravnosti, ženskih i LGBTIQ ljudskih prava. Uostalom, na temelju novinskih natpisa možemo zaključiti da je upravo Stier u tandemu s Ilčićem, tada posebnim savjetnikom potpredsjednika Vlade Stiera, bio u pozadini odbacivanja nacrta Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2016. do 2021. godine. Plan koji je za glavne ciljeve imao podizanje svijesti o pravu na nediskriminaciju i jačanje preventivnih, antidiskriminatornih mjera, ali i mehanizama za sankcioniranje diskriminacije u društvu, pokazao se kao kvalitetan instrument kojim se nastojalo pospješiti regulaciju pitanja rodne ravnopravnosti, reproduktivnog zdavlja žena, prava seksualne orijentacije i istospolnih zajednica, ali i statusa i zaštite nacionalnih manjina i ranjivih skupina, čime je izazvao negodovanje ultrakonzervativaca na vlasti i pripadnika organizacija civilnog društva sklonih Crkvi poput Vigilarea i U ime obitelji.

Povorka “Hod za život”. Photo by: Ronald Goršić/CROPIX, Jutarnji list

Na velik utjecaj organizacija civilnog društva povezanih s Crkvom na donositelje odluka u Hrvatskoj upozorio je i posebni izvjestitelj UN-a za pravo na zdravlje tijekom svog posjeta Hrvatskoj istaknuvši kako se aktivna protivljenja međunarodnim instrumentima i mehanizmima promicanja i zaštite prava žena kroz “regresivne mjere kojima se ometa pristup sigurnom pobačaju i kontracepciji” smatraju kršenjem ljudskih prava uz naglasak da se “primat mora dati ženskim pravima i pravima djece, a ne obitelji”. Takvo tumačenje pokazalo se oprečnim hrvatskom stavu u Europskom vijeću da “terminu ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava’ nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini, uključujući i u Europskoj uniji” svodeći na taj način, po principu supsidijarnosti, pitanje ženskog reproduktivnog zdravlja i pobačaja na pitanje iz domene unutarnje politike. No, u sklopu ovog radikalnog zaokreta hrvatske vanjske politike na području ljudskih prava, naglašeno je i da će Hrvatska “posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva”. Ovim postupkom je Hrvatska zauzela oprečan stav u odnosu na nacionalne prioritete koje je obećala promicati u okviru Vijeća za ljudska prava UN-a te se, još jednom, svrstala s neliberalnim i kranje konzervativnim zemljama EU-a, Mađarskom i Poljskom.

Ideologija, demagogija i diskurs izazivanja straha – kakva je budućnost pred nama?

Za kraj, potrebno je napomenuti da pored ideologije i demagogije, poluga moći i sredstvo manipulacije masama danas u sve većem postotku postaje i diskurs izazivanja straha kojim se zapravo kreira društvene pritiske. S obzirom da je u populističkom diskursu “narod” homogena zajednica, izvor straha predstavlja svatko tko je drukčiji, a stvaranje fame o “babarogama” u društvu postaje logičan alat za postizanje svojih političkih ciljeva. Tako je primjerice apsurdno i krajnje bizarno da se u državi u kojoj muškarci u prosjeku ubiju jednu ženu u dva tjedna banalizira i tabuizira pitanje ženskih prava i nasilja nad ženama te se, štoviše, kroz javnu manipulaciju informacijama, svodeći tekst Istanbulske konvencije na pitanje rodne ideologije, poistovjećujući ga s pedofilijom, homoseksualnošću i transrodnošću opetovano prolongira proces ratifikacije Konvencije. Da ne bi bilo zabune, kao što to navodi Derya Nur Kayacan, koncept ljudskih prava podložan je određenom stupnju divergencije ovisno o sveukupnom društveno-političkom okruženju, tradiciji, kulturi, politici, religiji, povijesnoj pozadini, kao i mnogim drugim faktorima. Slagali se mi s ovakvim politikama ili ne, one nužno ne moraju biti nedemokratske. Problem nastaje kada glasna i radikalna manjina počne provoditi tiraniju većine čime se urušava demokracija, dovodi u pitanje vladavina prava i ugrožavaju ljudska prava.

photo by: Chris Devers

Naznake u kojem smjeru će Hrvatska nastaviti razvijati svoju nacionalnu i vanjsku politiku mogu se vidjeti već kroz proces ratifikacije Istanbulske konvencije. Ipak, ultimativan vanjskopolitički test za Hrvatsku predstavlja sustavnije vanjskopolitičko djelovanje u okviru Vijeća za ljudska prava UN-a, Odbora ministara Vijeća Europe i nadolazećeg predsjedanja EU-om. Istovremeno, pred nama ostaje jedno od najvažnijih i najkompliciranijih pitanja suvremene Europe. S obzirom da liberalan pristup politici u pitanje dovodi temelje multikulturalne politike EU koju neke države ne prihvaćaju postavlja se pitanje je li budućnost EU multikulturalna ili ksenofobna. Predstavlja li Orbán doista personifikaciju novih europskih vrijednosti? U svakom slučaju, dok predstavnici europskih političkih stranaka krajnje desnice na čelu s Marine Le Pen pozivaju na smrt Europske unije kakvu danas poznajemo, što trenutna situacija predstavlja za budućnost Hrvatske i Europe, tek nam predstoji saznati. Za Kuću ljudskih prava Zagreb smjer djelovanja protiv ovih opasnosti ljudskim pravima i slobodama je jasan: zalaganje za otvoreno, pluralističko i tolerantno društvo u kojem se ljudska prava štite, poštuju i promiču, principi su na kojima vidimo budućnost Hrvatske i Europe.